Join the new world

U subotu 16. veljače obilježavamo 3. godišnjicu osnutka eSKH. U tu čast odlučili smo pokrenuti RW u Brčkom za oslobođenje eBiH.
Inspirisan time i jučerašnjim filmom Bitka na Sutjesci odlučio sam napisati niz članaka o neprijateljskim ofanzivama koje su se odigrale na području Bosne i Hrvatske i u kojima su ključnu ulogu imale hrvatske jedinice.

Četvrta neprijateljska ofanziva!!!

Krajem 1942. Hitler je od svojih generala na Balkanu tražio hitno uništenje “Titove države”, koja se tada već prostirala na nešto više od 50 000km2 - površina veća od Belgije. Moglo se slobodnim teritorijem doći od Korčule do predgrađa Zagreba, ili od nekoliko km južno od Ljubljane do Bugojna. Na tom se teritoriju nalazilo 8 divizija, 37 brigada i 34 odreda - ukupno oko 100 000partizana. Ta je situacija za Nijemce bila krajnje neprihvatljiva. Tito mora biti uništen!

Stvorena je troetapna ofenziva “Weiss”.

“Weiss I i II” imale su za cilj uništenje partizana na prostoru Karlovca, Ogulina, Knina, Gospića, Prijedora, Gline i Bos.Petrovca. "Weiss I" je bio njemačko-endehazijski dio inicijalnog napada sa sjevera, SZ i zapada, a "Weiss II" talijansko-četnički dio napada sa JZ i zapada. Za taj su posao angažirane 7.SS (Prinz Eugen) divizija kod Karlovca, u Baniji 369. legionarska divizija ojačana 187. rezervnim pukom i 3. domobranskim gorskim zdrugom. Kod Prijedora bila je stacionirana 714.njemačka divizija i 3.domobranski gorski zdrug, a kod Sanskog mosta 717.njemačka divizija. Ukupno oko 50 000 vojnika.
Talijani su upotrijebili tri divizije i četnike, oko 40 000 ljudi dokazane nepouzdanosti.
Tih 90 000 kopnenih snaga podržavalo je 140 aviona.
Nasuprot tim snagama partizani su mogli razviti 6.,7.,8.diviziju - 1.hrvatski korpus na području Žumberka, u Baniji, Lici i Gorskom kotaru, a podršku su im davali još neki partizanski odredi - ukupno 16 000partizana.
Prvi bosanski korpus bio je u zapadnoj Bosni – 11 500 boraca.
Glavna operativna grupa (GOG) oko Vrhovnoga štaba sastojala se od 1. i 2.proleterske divizije i 3. udarne divizije te 1.,4., i 5. dalmatinske brigade – 14 500 boraca. Prema tome oko Vrhovnoga štaba bilo je grupirano ukupno 42 000 boraca, uglavnom naoružanih pješačkim oružjem i tu i tamo lakim topništvom.

Dvadeseti siječnja ofenziva je otpočela. Glavne snage njemačkog napada pogodile su 1.hrvatski i 1.bosanski korpus, koji su bili prisiljeni na odstupanje. To nije bilo klasično povlačenje, već zabacivanje manjih nezavisnih odreda u stranu, kako bi kasnije napali neprijateljske bokove i zaleđe. Takva je taktika, povezana sa demoliranjem svih važnih prometnica, znatno usporila planirani napredak njemačkih divizija. 7. SS i 717.divizija trebale su se spojiti trećeg dana napada u rajonu Vrtoče, ali petog dana bitke čela tih dviju divizija bila su međusobno udaljena oko 120km.

Kad su Nijemci doskočili toj taktici, partizani su već organizirali relativno snažnu obranu, tako da su se borbe pretvorile u frontalno potiskivanje 1.hrvatskog i 1.bosanskog korpusa.

Gubici su na obje strane bili visoki. Elitna njemačka 369.divizija izgubila je kompletni bataljon, a zauzvrat je satnija Nijemaca automatičarima na skijama napravila “lauf” pored partizanske brigade, koseći ju gustom vatrom iz neposredne blizine!

Talijanima je na jugu također išlo slabo. Nakon mršavih početnih uspjeha sve su njihove jedinice primorane na obranu, a neke su bile i odbačene.
Operacije Weiss I i II nisu polučila željene rezultate. Partizanski gubici su bili visoki, i partizani su odbačeni u zapadnu i centralnu Bosnu, ali su se žilave hrvatske jedinice spasile, odstupile i nastavile borbu. Dio plana o uništenju hrvatskih partizana nije uspio, ali su oni, zajedno sa GOG izbačeni u Bosnu. Iduća faza bila je usmjeravanje partizanskog bijega prema “kotlu” u dolini Neretve.

“Weiss III” je valjalo preurediti zbog neočekivanih partizanskih uspjeha. Potkraj siječnja Tito se prebacio u Drvar, a početkom veljače u Duvno. Tamo je 8./9. veljače sazvao sastanak zapovjednika divizija GOG i izdao zapovjed za napad prema Neretvi. Time je Tito sam išao djelomično na ruku njemačkom planu, koji ga je i trebao dovesti na Neretvu, ali Titova odluka je znatno pomutila osovinske planove. Umjesto da partizansko povlačenje bude kanalizirano kroz središnju Bosnu i završi u pripremljenome obruču na Neretvi, ono se pretvorilo u napad prema jugoistoku...

Tito je vidio svoju šansu u talijanskome neuspjehu tijekom operacije “Weiss II” te ju je odmah iskoristio. Partizanski nalet pomeo je Talijane i četnike iz Imotskog, Gornjeg Vakufa i Jablanice, a talijanska divizija “Murge” bila je u potpunosti uništena.
Napali su i prema Konjicu, ali Nijemci su tamo iskasapili 1.proletersku brigadu te se Kampfgruppe “Anacker” učvrstila na Ivan-sedlu i ugrozila partizansko lijevo krilo, što će se pokazati vrlo važnim u nadolazećim događajima.

GOG je slijedila partizanska bolnica sa preko 4000 ranjenika i tifusara. Tijekom najtežih borbi Tito je donio odluku da se ranjenike neće ostaviti. Ta je odluka utjecala na način borbe koji su vodile partizanske brigade. Njihovo vezivanje za ranjenike oduzelo im je poznatu partizansku mobilnost, i doslovno ih nakon početnih uspjeha prikovalo u mjestu. Udarne su divizije trebale čekati da se dovuku ranjenici i nisu mogle iskoristiti osvajanje Jablanice za bijeg preko Neretve! Bitka se pretvorila u frontalni okršaj s velikim gubicima.

Bolnica se povlačila putem Livno - Prozor. Prozor su držali Talijani, a od Gornjeg Vakufa stizali su ustaše i 718. divizije. Te su snage mogle okružiti i uništiti bolnicu, tako da je Tito naredio 3. udarnoj diviziji osvajanje Prozora i postavljanje obrane prema sjeveru kako bi se zaustavili Nijemci i ustaše. Prozor je nakon dva dana krvavih borbi osvojen i ranjenici su mogli nastaviti put.

Počela je najhumanija bitka u povijesti ratovanja - “Bitka za ranjenike”.

Njemački generali Loehr i Lueters su u partizanskom zastoju uočili svoju šansu. Iz smjera Sarajeva uputili su 718.diviziju, iz smjera Jajca i Bugojna 717. diviziju i KG “Vogel” s 5.ustaškim zdrugom. Od Mostara je nastupao 6.talijanski armijski korpus i četnici, a sa zapada su partizane pritisnuli 7.SS i 369. divizija. Lijevu obalu Neretve između Jablanice i Konjica okupiralo je 20 000 četnika Draže Mihajlovića. Plan je bio opkoljavanje i uništenje partizanskih divizija u trokutu Jablanica-Konjic-Prozor.

Posljednjih dana veljače izgledalo je da je njemački plan uspio. Iz G.Vakufa su nezadrživo nastupale 717. divizija, 5.ustaški zdrug i KG “Vogel”. Te su snage pregazile iscrpljenu 3.krajišku brigadu i 7. banijsku diviziju, koje su nakon te borbe praktično prestale postojati! Istodobno, partizanska je obrana pucala po šavovima na jugu i na zapadu. Ranjenici su se našli na puškometu njemačkih divizija, a opstanak GOG, Vrhovnog štaba i NOB uopće, bio je doveden u pitanje. Tito je 28. veljače svojim zapovjednicima izložio smioni plan.

Prvo, trebalo je porušiti sve mostove na Neretvi, čime bi se neprijatelja dovelo u zabludu o partizanskim namjerama - natjeralo bi ga se da pomisli kako se Tito pokušava probiti natrag na zapad. Drugo, trebalo je izvršiti jaki protuudar na 717. diviziju, KG “Vogel” i 5.ustaški zdrug i natjerati ih da pređu u obranu. Treće, trebalo je sagraditi provizorni most pored srušenog mosta kod Jablanice. Četvrto, opkoliti i uništiti četnike na lijevoj obali Neretve.

Njemački su izviđački avioni uočili rušenje mostova, a snažni partizanski protunapad (izvodili su ga:1.,2.,3. i 4. proleterska brigada, 1.dalmatinska i 7. i 8. banijska brigada) u smjeru G.Vakufa odbacio je Nijemce nakon trodnevnog teškog klanja.

General Loehr je zagrizao udicu - pomislio je kako se Tito pokušava probiti na sjever, a kasnije natrag na zapad, pa je u skladu s tim uvjerenjem pregrupirao svoje snage.

Nakon bitke kod G.Vakufa (3.-6. ožujka) i odbacivanja Nijemaca, partizani su brzo okrenuli front za 180 stupnjeva i sjurili se prema Jablanici. Prijelaz Neretve počeo je u noći 6./7. ožujaka, a vodili su ga dobrovoljci iz 2. dalmatinske brigade. Četničko osiguranje je iznenađeno i uništeno, a kasnije je opkoljena i uništena većina od 20 000 četnika te je tako stvorena situacija za bijeg u Crnu Goru i Sandžak.

Nijemci su ostali praznih ruku, dok su partizani dobili vremena za kratki predah na novostvorenom slobodnom teritoriju, ali bilo je to samo zatišje pred buru - operaciju “Schwarz” koja je počela 15.svibnja 1943.


švabe na panzeru H 39


most