Neizvestnost *RL Edition*

Day 3,138, 04:24 Published in Serbia Serbia by kowalski_afc
DISCLAIMER! Prica je istinita, uzeta je iz stvarnog zivota coveka kojeg znam mnogo dobro, a meni je ispricana cela pre nekoliko dana, iako sam i pre toga znao neke delove te price. Napisana je u prvom licu jednine samo zbog citljivosti i efektivnosti, tako da ne pomislite da je prica moja. Na bilo kakva pitanja koja bi mogla da otkriju identitet coveka cija je prica necu odgovarati.

Nastavak price od pre skoro godinu dana, pa mozete slobodno da procitate pre ovoga:
Prvi deo
Drugi deo


Skoro godinu dana se vec mucim da je zaboravim. Da zaboravim neke stvari koje sam uradio posle nje. I uvek se nekako vracam na sam pocetak, na to kako sam sve upropastio. Ali da covek zna gde ce da padne – seo bi. Ja se i dalje mucim…


Muzika raspolozenja


Posle razvoda i rastanka, pokusavao sam da nesto uradim od svog zivota. Jedno vreme sam samo radio. Po 20 sati dnevno. Spavao sam u kancelariji po nekoliko sati, onda se na brzinu presvucem, istusiram i opet krenem da radim. Osedeo sam, izgubio sam na tezini, nikoga od drustva nisam vidjao. Zombirao sam se.


*********************************************************************************


I opet je dosla ona. Neocekivano. Pozvala me je na mobilni i rekla da treba da se vidimo. Prvo nisam uspeo da prepoznam njen glas. Nikada nisam verovao u te price, ali sam se sada uverio da si bili u pravu: prvo sto covek zaboravi o drugom coveku je glas. Sve ostalo ostaje duze u secanju, ali glas prvo nestaje iz pamcenja.
“Ajde, ali nemam mnogo vremena, moram da radim. Ajde dodji kod mene na posao, skuvacu kafu.”


*********************************************************************************


Usla je kod mene i pogledala stolove pretrpane kutijama od brze hrane, neopranim soljicama od kafe i pikavcima u velikoj pepeljari. Da je nisam znao, ne bi primetio taj njen skriveni pokret gadjenja. Ili ga nije ni skrivala od mene? Verovatno je bilo nesto izmedju.

“Idemo napolje, vec sam zauzela sto u restoranu i narucila hranu”

“Kakva hrana, kakav restoran, o cemu ona prica?” pomislih u sebi dok sam premotavao film u glavi o nekim papirima koje sam morao da popunim za posao.


*********************************************************************************


Shvatio sam cim sam izasao na ulicu. Ona je mislila na restoran koji se nalazio odmah ispod moje kancelarije, u kojem smo bili nebrojeno puta. Konobari su je se setili i sacuvali su nam sto dok je ona otisla po mene… Cim smo usli, odmah su doneli kiselu vodu i hranu. Narucila mi je Stroganof sa krompir pireom jer je znala da to necu odbiti. Kako li se samo setila toga posle toliko vremena? Proslo je vec vise meseci…

“Aleksandra, sta se desava kod tebe? Imas li problema nekih pa si htela da se vidimo?”
“Ja nemam nikakvih problema. Osim tebe… Brinem se.”

Opustio sam se malo dok smo jeli, iako sam non stop mislio o poslu i sta sve treba da uradim taj dan.

“Ajde, zavrsavaj sa hranom i idemo. Jesi li uzeo kljuceve od kola? Naocare? Imas li benzina?”
Nisam mogao da se setim kad sam poslednji put seo u kola i da li imam benzina u rezervoaru. Pre nekoliko nedelja verovatno, kad sam isao na neki sastanak. Verovatno. A mozda je to bilo i pre nekoliko meseci? Ne secam se…


*********************************************************************************


Bilo je dovoljno benzina i premalo vazduha u jednoj od guma. Stajala je u hladovini, skrivena od zarkog sunca, dok sam se ja prisecao svih psovki koje sam naucio za prethodnih cetiri i po decenije zivota i primenjivao ih na lokalnu decurliju koja su ispustila gumu iz ciste zabave. I jos su napisali da im je bilo dosadno.

“Kuda idemo, mozda da mi kazes pre nego sto krenemo?”
“Idemo u Finski zaliv, ne pitaj me zasad zasto…”

Kad smo vec dosli do tamo, iz svoje velike torbe, koju sam ja nazivao “ona tvoja kesa za smece od 25 litara” je izvadila dva mala peskira i stavila ih ispod drveta.


*********************************************************************************


“Sasa, a da mi kazes sta radimo ovde?”
“Izvela sam te na vazduh, budalo. Rekose mi da si vec tri meseca nikoga nisi video od svojih prijatelja. Komsija mi rece da preko dve nedelje nije cuo da si usao u stan niti te video. Ljudi se brinu sta se desilo sa tobom posle onog naseg… Rastanka. I ja se brinem. Ajde, pricaj sta si radio prethodnih meseci? Jesi li izlazio sa nekim?”

Nisam znao odakle da krenem. Secam se da sam posle nje, bio sa jos nekim devojkama. Razmisljao sam tada da utopim tugu od rastanka sa drugim devojkama, da cu zaboraviti na nju brze na taj nacin. Nisam bio u pravu, kao i uvek, trebalo je samo da prodje dovoljno vremena. Secam se da je bilo nekih Vera, Jelisaveta, Jani i Ani. Sve su se nekako slivale i nisam mogao da se setim tacno kako je koja izgledala. Da ih sretnem na ulici, prepoznao bi ih, ali ovako – nisam mogao da ih opisem. U glavi sam imao sliku lica sastavljenu od usana Vere, nosa Jelisavete, ociju Ane, obraza druge Ane… Potpuni miks poznatih devojaka. Ili nepoznatih? Kako da joj odgovorim na to pitanje?

“Izvini, ali zasto to pitas? Da li moram da odgovaram na to pitanje?” pokusao sam da eskiviram odgovor i onda sam shvatio o cemu je ona pricala.

Ispostavilo se da su je moji drugovi, koje sam redom ignorisao, nagovorili da me nazove i izvede na svetlost dana. Posle ne znam ni ja koliko nedelja ili meseci u kancelariji. Shvatio sam poentu izlaska… I opustio se. Zapalio cigaretu, uzeo njene naocare za sunce i zezao se sledecih nekoliko sati. Pricali smo o nekim neobaveznim temama, njenom detetu, mojim glupostima. I nisam ni primetio da je vec proslo punih devet sati sa njom…


*********************************************************************************


“Ajmo da se vratimo, tvoj klinac uskoro treba da vecera”
“On je kod bake, nemoj da brines. Idemo kod tebe, hocu da proverim nesto.”

Opet vristi alarm u mojoj glavi, opet sam se uzmuvao i unervozio. Ali sam razmisljao da je medju nama sve gotovo, sta ima lose u tome da popricamo jos malo posle toliko vremena, sta ima lose u tome da uzivam u njenom drustvu?

Cim smo usli u stan, oterala me je da se istusiram. Tek kad sam izasao iz kupatila, proverio sam poruke na telefonu. Sekretarica, zaposleni, sekretarica, partner… Bilo je kasno da odgovaram na poruke pa sam to ostavio za ujutro. Narucila je picu dok sam se ja tusirao i opet smo jeli u tisini. Ponekad bi je pogledao u oci i svaki put bi se udivio toj plavo zelenoj boji. Jedan deo mene se plasio, drugi je bio miran kao nikada do sada…

“Hoces da ti pozovem taksi? Vec je kasno da se vracas autobusom… Ako jos uvek zivis u onom istom stanu… Ili ako hoces, mozes da prespavas u mom krevetu. Ja cu da spavam na kaucu.”

Nasmesila se samo, ustala od stola i rekla da ce uzme moju majicu kao spavacicu. Otisla je u kupatilo da se istusira dok sam ja pusio… Cim je izasla iz kupatila, sela je pored mene i prosaputala:

“Dodji kod mene u krevet. Hocu samo da lezimo jedno pored drugog, i nista vise. Ne nadaj se da ces da me nagovoris na nesto vise.” rekla je uz smesak…


*********************************************************************************


I stvarno nisam ni pokusavao da nesto vise uradim. Jednostavno smo zaspali zajedno, dok je bila u mom zagrljaju. Opet sam osetio njen miris, njenu toplotu, njenu neznu kozu. Secam se da sam se u jednom trenutku probudio jer sam osetio nesto. Bila je to njena hladana noga medju mojim potkolenicama, dok je pokusavala da se ugreje. Samo sam se nasmesio, poljubio u obraz i bolje pokrio je cebetom. Zaspao sam opet za nekoliko sekundi…

Ujutro me je probudio miris turske kafe i kajgane. Spremila je dorucak dok sam ja spavao. Prvi put za nekoliko meseci sam spavao vise od cetiri sata nocu. Prvi put za nekoliko meseci nisam ustao u pola noci i nisam trazio cigarete po podu. Prvi put za nekoliko meseci sam doruckovao nesto…

“Moram da pozurim, kasnim na posao, a autobus me nece cekati” rece ona dok je ubacivala stvari u svoju “kesu za smece od 25 litara”…

Nasmesio sam se, pojeo poslednji zalogaj kajgane i srknuo kafu. “Idemo zajedno, ja cu te odbaciti do posla… I obecavam da necu pusiti u kolima”, setio sam se da je ona uvek protestovala sto su moja kola smrdela na dim.


*********************************************************************************


Nekako sam preziveo taj dan na poslu. Svakih par minuta sam gledao na sat i uzimao telefon… Onda sam ga ostavljao uz reci “Necu da joj pisem”.

Izdrzao sam skoro do kraja njegog radnog vremena… I pozvao sam je tek onda.

“Znas, prijalo mi je tvoje drustvo juce, ajde da izadjemo opet”

Da li ste imali osecaj da znate kad se neko smeje iako tog coveka ne viditi i ne cujete glasni smeh? Ja sam to tada doziveo…

I uplasio se sta ce biti dalje. Kako ce se zavrsiti noc. Sta ce biti do kraja nedelje… Kako cemo se ponasati sledeci mesec?


*********************************************************************************


Necu vas lagati. Tu noc nista nije bilo. Samo smo sedeli u lokalnom kaficu i pricali. Ona se zacrvenela od smejanja i drzala se za obraze jer su poceli da je bole od smejanja.

Ni sledece noci opet nista nije bilo. Ni noci posle toga… Sve dok posle nekoliko noci me nije poljubila u obraz uz reci “Hvala ti sto si mi ulepsao ovih nekoliko dana”.

Instinkti su cudo. Mozak govori ne, instinkt govori da, a muskarci obicno ne razmisljaju u tim trenucima adekvatno. Poljubio sam je tada, prvi put posle toliko vremena. Ona je u pocetku bila iznenadjena, a posle je bila “uvredjena” kad sam shvatio sta radim i kad sam poceo da se izvinjavam…

“Zar treba da se izvinjavas? Sve je vodilo ka tome… Ali ja to stvarno nisam planirala da se desi. Jednostavno sam se brinula za tebe.”


*********************************************************************************


Tu noc sam je vratio njenoj kuci. Ja sam se vratio u svoj stan i nisam spavao, sve do jutros. Jutros, vise ne znam sta da radim, kako da se ponasam i da li zasluzujem drugu sansu kod nje. Da li sam dovoljno velika gnjida da je opet ostavim ako mi pukne film? Da li sam dovoljno veliki egoista? Ili sam sazreo napokon da izadjem iz svoje caure i krenem da zivim? Spremio sam se na posao, seo u kola, pustio glasnu muziku i otvorio prozore.

Negde na pola puta, dok sam stajao na semaforu… Pocela je pesma koju sam voleo i koju sam cesto pevusio poslednjih meseci, ni sam ne znajuci zasto. U trenutku sam shvatio da Erik ipak nije bio u pravu



I can feel your body
When I'm lying in bed
There's too much confusion
Going around through my head

And it makes me so angry
To know that the flame still burns
Why can't I get over?
When will I ever learn?

[Chorus🙂
Old love, leave me alone
Old love, go on home

I can see your face
But I know that it's not real
It's just an illusion
Caused by how I used to feel

And it makes me so angry
To know that the flame will always burn
I'll never get over
I know now that I'll never learn

[Chorus]


Nesto je prelomilo u meni. Shvatio sam da nikada necu nauciti. Ali da sam spreman da umrem pokusavajuci.

Dao sam odjednom levi zmigavac i, umesto pravo, skrenuo na levo, prema njenom stanu.

“Sasa, dolazim za 10 minuta. Da, znam da moras na posao, sredicemo to, cekaj me ispred kuce. Ako zakasnis, ja cu da popricam sa tvojim direktorom, znas i sama da se nas dvojica vec dugo znamo.” – spustio sam slusalicu i odmah okrenuo drugi broj telefona

“Alo, Vladimire, mozes li da mi ucinis jednu uslugu? Sasa danas nece da dodje na posao, nesto treba da mi pomogne. Sutra se nadjemo na kafi pa cu ti sve ispricati… Hvala ti, druze”

I odvezao sam se dalje u neizvesnost…



Vas,
Kowalski_afc