Join the new world

Ovaj tekst nastao je prije više od mjesec dana. Nisam ga objavljivao jer nisam želio otvarati temu koja je, kako je izgledalo, bila riješena i zatvorena. Kako su ponovo počele rasprave na istu temu objavljujem ovaj članak kao pokušaj pojašnjavanja mojih stavova izjavljenih u raspravi u članku http://www.erepublik.com/en/newspaper/vjetre-s-dinare1-240474/1 . Rasprava se vodila oko toga jesu li pojedine firme državne ili privatne, odnosno jesu li te firme vlasništvo države ili brigada koje ih koriste.

Osnovna pretpostavka (bit će ih još) jest da svakom igraču pripada vrijednost koju može zaraditi na tržištu rada bilo da mu je zarađena vrijednost isplaćena u novcu ili proizvodima. Većina razmatranja odnosi se na prošlu verziju igre (nikako da zapamtim, ona sa zidom i 3 skilla). Iako situacija danas nije jednaka ni po broju igrača ni po vrijednosti novca koji se vrti, smatram da se problem može promatrati na ovaj način i s ovim podacima jer je većina onog što država i većina igrača posjeduje nastala u prošloj verziji igre.

Ljudi igraju ovu igru iz više razloga:
- zabava/dosada – igraju da se zabave ili nemaju ništa pametnije raditi
- iskazivanje domoljublja – nemaju vremena u RL baviti se folklorom ili sličnim aktivnostima
- ljudi sumnjivih namjera - ja sam, naime, ubijeđen da eRep igra veliki broj ženskih osoba koje bi sve na svijetu dale da upoznaju i iskoriste srednjovječnog, debeljuškastog, oženjenog tipa s djetetom i velikim kreditom za stan koji previše vremena provodi za računalom.

Pošto mi, ovdje okupljeni, ne želimo iskorištavati srednjovječne muškarce te svoje domoljublje iskazujemo ispravnim korištenjem hrvatskog jezika, pomaganjem starijima, plaćanjem poreza, plesanjem u KUD-u, čupanjem ambrozije itd. okrenimo se promatranju prve skupine igrača – ljudi koji se žele zabaviti.

Ljudi koji se žele zabaviti igraju ovu igru (gdje baš ovu) jer ih zanima razvijanje svog izmišljenog lika. Neki žele biti vojnici, neki novinari, neki žele voditi kompaniju ili biti predsjednici države. Za sve što žele napraviti i za većinu onoga što žele postati potrebno im je iskustvo koje dobijaju izvođenjem nekih stvari u igri. Dakle, usudio bih se izjaviti da je sakupljanje iskustva (exp. points) najbitnija stvar u igri. Više iskustva, jači je njihov alter ego, poznatiji su u virtualnoj zajednici i više joj doprinose u borbama pa čak i financijski.

Dakle, iskustvo se dobija izvođenjem određenih radnji u igri. Najviše iskustva se dobija radom i borbom. Ipak, nisu svi igrači u jednakoj poziciji. Igrači koji imaju više resursa imaju priliku brže napredovati. Bolje oružje, bolja hrana, više zlata i poklona omogućavaju više borbi i nanošenje više štete pa samim tim dobijanju više iskustva i brže napreduju kroz vojne i civilne nivoe. Sve te resurse je potrebno kupiti novcem koji se zaradi svojim radom prema svojoj sposobnosti. Kad igrač radi, on će za svoj rad biti biti plaćen određenim iznosom novca za koji onda može kupiti navedene resurse ili može štedjeti novce za neke druge, njemu zanimljivije, dijelove igre. Resursi se ne moraju nužno kupiti. Resurse se može i dobiti, a ti dobijeni resursi imaju svoju tržišnu vrijednost.

Grubo podijeljeno prema načinu pribavljanja resursa postoje dvije grupe igrača:
- civili
- vojnici
Civili za svoj rad dobijaju tržišnu plaću koju onda mogu iskoristiti za kupovinu određenih proizvoda. Za razliku od njih, vojnici rade za minimalnu plaću, ali donacijama dobijaju dodatne resurse koji su potrebni za izvršavanje njihove zadaće u igri.

Moje je mišljenje da je vrijednost dobijenih/kupljenih/iskorištenih resursa veća za igrača vojnika nego igrača civila.

Ovdje bih se želio ograditi. Namjera teksta nije želja da nekoga optužim ili da razaram vojni poredak. Kao civil prihvaćam da vojnici moraju trošiti više nego civili. Smatram da vojnici opravdano koriste više i bolje resurse jer su u prvom redu aktivniji i samim tim će ti resursi biti bolje iskorišteni za dobrobit zajednice. Također smatram da jači igraci trebaju dobijati više i bolje resurse jer su u njihovim rukama oni bolje iskorišteni. Međutim, za pitanje vlasništva nad pojedinim firmama je bitno koliku vrijednost dobijaju vojnici u novcu i proizvodima. Osim toga, pitanje je pravednosti u samoj igri zašto je netko u službenoj vojsci i dobija državne novce, a drugi igrač koji radi ili bi mogao raditi jednaku štetu ne dobija državnu pomoć. Također mora postojati i određena doza solidarnosti jer iako jači/stariji igrači mogu napraviti više štete nego mlađi, slabiji igrači, ni oni ne mogu igrati sami. Što nas je više, jači smo, a i tu smo zbog zabave i druženja, zar ne. Želio bih naglasiti još jednu stvar koja me osobno smeta. Evojnici nisu isto što i RL vojnici. Evojnici sjede ispred računala, grickaju sendvič, piju pivo i bore se paraleno s daljinskim kojeg jače stišću umjesto da promijene baterije. RL vojnici leže u rovovima, na kiši i smrzavaju se, a o ostalim stvarima bolje ni ne pričati. Dakle, priče o nekakvom žrtvovanju evojnika ne drže vodu.

Pokušavajući doći do podataka o trošenju državnog novca na vojsku završio sam na izvještajima HNB-a iz vremena kad su se još pisali. Prilažem linkove na nekoliko izvještaja kako biste sami mogli provjeriti podatke.

http://www.erepublik.com/en/article/-izvje-taj-hrvatske-narodne-banke-1-1243868/1/20
http://www.erepublik.com/en/article/-izvje-taj-hrvatske-narodne-banke-1-1188218/1/20
http://www.erepublik.com/en/article/-izvje-taj-hrvatske-narodne-banke--1173114/1/20

Ove izvještaje sam odabrao jer sam lako i brzo mogao analizirati podatke. Inače, jedan izvještaj mi je posebno upao u oko, ne zbog samog izvještaja (koji je po meni dobro napravljen) nego zbog komentara.
http://www.erepublik.com/en/article/-zavr-no-izvje-e-hnba-by-rocker-ma--1129117/1/20

Nije sve bilo bajno u slavnoj nam prošlosti i očito se isti problemi vuku već mjesecima.

Osim ovih izvještaja, skrenuo bih pažnju i na analizu koju sam našao na forumu edomovina autora Frenky98:
http://www.edomovina.net/forum/index.php?topic=1563.0

Za promatrane mjesece iznos koji se trošio na financiranje vojske se kreće od 3000 do čak 7000 zlatnika. Osobno su mi ove cifre potpuno nezamislive i teško mi je povjerovati u njih tako da ako nadete grešku molim da mi javite da ispravim netočan navod. Pretpostavljam da su iznosi trošeni u ostalim mjesecima u istom redu veličine. Navedenim mjesečnim iznosima bi trebalo pribrojati i dio sredstava iz ratnog fonda koji nije išao na objave rata i započinjanje bitki, a trebalo bi i oduzeti vrijednost oružja podijeljenog civilima.

Za potrebe izračuna uzmimo da se mjesečno na vojsku trošilo 3000 zlatnika iako mi se prema izvještajima čini da je trošeno više.

Prije iznošenja zaključka, želio bih još komentirati vojne firme. Po mom mišljenju, vojne firme su jedan zatvoreni sistem u kojem nastalu vrijednost potroše oni koji se nalaze u tom sustavu. Dio vojnika radi u raw firmama, drugi proizvode oružje itd. Na kraju, sva proizvedena vrijednost se razdijeli članovima tog sistema. Ako se na tržištu proda jedan dio proizvoda, novac od prodaje završava u grupi, dakle, ne izlazi iz sistema. Ovdje treba izuzeti vrijednost oružja podijeljenog civilima. Ako je vojska, odnosno ako su vojne firme zatvoreni sistemi čiju proizvedenu vrijednost potroše radnici/vojnici, tada je vrijednost njihove plaće njima isplaćena u potpunosti u proizvodima koje dobiju (pokloni, oružje, karte). Novci dobijeni od države su bonus na plaću tj. vrijednost tog iznosa je višak koji dobiju u odnosu na ono što civil može zaraditi svojim radom i sposobnošću na tržištu rada.

Svaki igrač pa tako i vojnik može novce zaraditi i postizanjem određenih dostignuća, medalja. Iznosom i učestalošću izdvajaju se hard worker medalje pa bi i njihovu vrijednost trebalo uzeti u obzir pri razmatranju pitanja državno/privatno. Radi se o 5 zlatnika po igraču/vojniku mjesečno. Ostale prihode od medalja nisam uzeo u obzir jer nisu toliko učestali da bi u nekom dužem razdoblju bili značajni.

Dakle, vojnici kao grupa dobijaju minimalno 3000-3500 zlatnika mjesečno od države ekstra prihoda. Podijeljeno sa brojem vojnika dobije se prosječan extra prihod po vojniku. Po podacima koje sam našao (ne mogu naći link) vojnika je bilo najviše oko 600 do 700. Ako je podatak netočan, ispravite me. Prosječan ekstra prihod pojedinog vojnika se kreće oko 5 golda što je otprilike jednako iznosu koji dobije od hard worker medalje. Koliki tekst zbog izjave da je extra prihod otprilike jednak dobitku od hard worker medalje. Zastupnici i jednog i drugog stajališta mogu biti u pravu. Moram priznati da sam to tako namjerno prikazao jer ne želim izazivati svađu ili se svrstati na jednu od strana nego dati način za izračun i pristup rješavanju ovog pitanja. Točan iznos ne znam jer ne znam točan broj vojnika i točan iznos utrošenog novca. Ako je prosječan iznos koji vojnik dobije od države veći ili jednak 5 zlatnika, vojnik ne može uštediti novce da bi pokrenuo vlastiti posao odnosno otvorio firmu. Dobijao je više novca nego što mu je trebalo za izvršavanje njegovih zadaća te je sve što je napravio s viškom tih novaca državno. Ako je iznos koji dobije od države manji od 5 zlatnika, mogao bih se složiti da je to njegov novac i da s njim može raditi što želi te da je ono što napravi s njim njegovo vlasništvo odnosno zajedničko vlasništvo s onim s kim je uložio kapital.

Ovi podaci se odnose na prosječne vrijednosti i ne mora značiti da je pojedini vojnik trošio više nego što bi zaradio da radi kao civil. Vjerojatno postoje i vojnici koji prođu lošije nego da su civili. Ipak, razdioba sredstava unutar vojske je unutrašnja stvar vojske i tiče se zapovjednika te vojske. Vojsku i vojnike se gleda kao grupu i ne može ih se gledati kao na izdvojene pojedince jer su samim stupanjem u vojsku prihvatili određena pravila koja se tiču vojske. Zbog toga smatram da se ovakav način promatranja troškova može primjeniti na sve vojnike bez obzira što je to prema nekima (možda čak i većini) nepravedno.

Da ne bude sve nedorečeno, ponovit ću prijedlog iznesen u mom prošlom članku i na forumu, Ovo će biti copy/paste jer mi je više dosta ovog članka.

Privatizacija vojnih firmi i izjednačavanje vojske i paravojski

Ako su vojska i paravojske izjednačene, po mom mišljenju, dobijamo:
- jednakost izmedju igrača - svi imaju jednaku šansu napredovati (sakupljati iskustvo) ovisno o svojoj sposobnosti
- transparentnost financiranja
- država dobija "mrkvu" kojom će upravljati vojskom. Jednostavno se odredi koje su bitke bitne s državnog stajališta i one služe za mjerenje ostvarene štete. Koliko je tko ostvario štete, toliki postotak novca dobije. Tko neće slušati državna naređenja, ne dobije novce, ali ima novce koje sam zaradi zbog svoje sposobnosti i s kojima može raspolagati kako želi. Dakle, država stimulira vojsku i paravojsku da slušaju naređenja i da se bolje organiziraju, a ne da čekaju državne novce.
- svaka jedinica ima svoje firme koje posluju tržišno. Nema rasprave je li nesto državno ili privatno. Sve je privatno. Država zbog toga ubire više poreza, konkurencija je poštena i najbolje firme i najbolje jedinice će opstati ili će bolje raditi nego one lošije.
- sve jedinice imaju svoju autonomiju i same određuju svoje unutrašnje uređenje. Ljudi/igrači se druže s kim žele i kako žele.
- optimalno se iskorištava jačina svih igrača ovisno o njihovoj aktivnosti, snazi i znanju. Trenutačno postoji dosta članaka/komentara u smislu da nedostaje ljudi u vojsci. Zbog toga bi bilo i za državu korisno da novce usmjerava u jedinice koje su aktivnije i/ili imaju vise igrača.

Što se tiče negativnih strana, ja ih ne vidim. Ok, nećemo imati službenu vojsku. Možda nije u redu, ali za polovicu (ili recimo trećinu) društva, sama vojska je upitna i sinonim je za rupu bez dna. Prije više od mjesec dana je bila aktivna rasprava državno/privatno pa onda (već sam to rekao) pobuna vojske protiv predsjednika. Dakle, za one ljude koji su glasali za legalno izabranog predsjednika, ta vojske i nije baš državna vojska. Njih je bilo preko 30%, dakle trećina društva, a pitanje je koliko igrača je neaktivno na izborima. Ja naprimjer jer uopće ne shvaćam tko je pošten, a tko lopov, ali mislim da imam sistem na kojem bi sve moglo pošteno funkcionirati.
Osim toga, bio bi potreban čovjek za koordinaciju svih tih samostalnih jedinica, ali to opet ne bi trebao biti velik problem jer bi takva funkcija trebala postojati i sad. Ne vidim nikakvu razliku u kooordinaciji ako se sve jedinice samostalne ili imaju jednak naziv. Sve bi trebale imati isti cilj. Ako pojedine jedinice ne slušaju naređenja vrha, ne dobijaju novce i onda ostale jedinice koje "moraju" ili žele slušati dobijaju novce kao po sadašnjem sistemu. Dakle, ako se recimo SFFA ili bolje sve paravojske ne bore tamo gdje ministar obrane ili predsjednik kažu, ne dobijaju novce i imamo sadašnji sistem. Ako se bore, onda dobijaju stimulaciju i bolje se iskorištava vještina i snaga svih igrača.
Što se koordinacije tiče, mislim da bi trebalo uvesti nekoliko koordinatora na samom bojnom polju. To sam već naznačio u prošlom članku, ali izgleda da nije baš bio zanimljiv Ti koordinatori ne bi bili vezani za stvarnu državnu vlast već bi bili bog i batina na bojnom polju i birali bi ih zapovjednici postrojbi ili kako se već vojnici dogovore.

Postoji problem privatizacije državnih firmi. Kako to izvesti, nemam pojma. Da vojnici sami otkupe svoje firme je vjerojatno nemoguće jer nemaju toliko novaca. Davanje firmi na kredit bi isto oslabilo vojsku. Zbog toga mi se čini da bi u slučaju privatizacije najbolje bilo dati firme brigadama koje ih sad koriste i to pregristi jednom zauvijek. Nije najpoštenije, ali je za državu najbolje. Što je bilo, bilo je. I onda svako ima svoje, svi su svoji na svom i živimo dalje sretno i veselo.

I kad mislite da je kraj, nije. Jedan igrač kojeg jako poštujem i cijenim i kojeg smatram prijateljem je u svojim novinama davno pokrenuo jednu akciju – Poštena igra. Riječ je o Johny Stulicu. Kako bih proširio svoj tekst i da biste imali što čitati, kopirat ću jedan dio njegovih novina, Nadam se da dozvola za korištenje još vrijedi. Samo sam napravio copy/paste. Č i ć nisam dirao. Oduvijek sam želio početi rečenicu samo sa č. Nadam se da ne trebam posebno naglašavati da se akcija poštena igra, barem po mom shvaćanju, odnosi na sve TO-e.

POSTENA IGRA

Kao i u svakom broju Mea Culpe i u ovome broju izdvojit cu koji redak za temu koju uvijek uvrstim u novi clanak.

Ova sekcija novinskog clanka nikad se ne mjenja i vec je par brojeva unazad ista ali dosadan sam sa tom temom pa cu tako i nastaviti te vam opet predstaviti sam program.

Akcija postena igra i dalje se nastavlja.
Sto bi bila svrha ovoga projekta?
Sama svrha ovoga projekta da se svi ljudi koji su ili sudjelovali ili jos sudjeluju malo zamisle i pogledaju koju stetu su nanesli drugoj drzavi te koje su stambilje dobili kao takvi u svojoj i drugoj drzavi.

Znam sad ce usljediti razne optuzbe uskogrudnih ljudi koji ce reci ti si ovakav ti si onakav stojis na njihovoj strani i ovo i ono i ne znam sto sve ne.

Sve te ljude moram demantirati i reci da je to prijedlog koji me je iskreno pogodio jer ljudi koji rade na TO nase drzave, stranaka te kongresnih mjesta imaju zelju i volju pristupiti ovome projektu te ga podrzavaju.

Naravno sad ce se naci i more ljudi koji nisu za tu akciju nego ce popljuvati i mene i projekt i ljude koji su radili na TO susjedne nam drzave ali ne krivim ih jer imaju to pravo. Jedino sto bih zelio u suradnji sa drugim ljudima na inicijativu mene i ljudi koji su nam nezadovoljni statusom u drzavi da se zamislite i podrzite ovu akciju te se postavite pozitivno i ucinite ovu akciju takodjer pozitivnom.

Svima koji ovo podrzavaju znajte da ce biti uvijek onih koji ce pljuvati po takvim akcijama i nece podrzavati misljenje nekolicine ljudi. Sve to sto govorim mozda nema nikakvoh smisla ali imam zelju i volju ovu drzavu komunikacijom svesti na pozitivan nacin rjesavanja problema te prekinuti tupave prepirke putem komentara na novinskim clancima koji su na zalost neizbjezni.
Zakljucak:

Molim sve ljude nase eHrvatske te susjednih nam zemalja da se zamisle cemu su ti TO potrebni te da se smire u takvim situacijama i pokrenu akciju POSTENA IGRA.
Ako treba doci do sukoba neka se teritoriji osvajaju postenom bitkom a ne radom TO unutar drzave. Akcije TO mogu nam donjeti i jednima i drugima samo vise i vise netrpeljivosti umjesto da se fino slozimo i kao dobri susjedi pokrenemo ono sto nam treba a to je sloznost u rjesavanju problema koji su pred nama.