Join the new world

Od onog trenutka kada je čovjek teorijom evolucije posumnjao u Božju prisutnost probudi sumnju u umu sposobnom razmišljati dalje od granica određenih samom sposobnošću shvaćanja.

U svom tom silnom preispitivanju vjere, ljudskom rodu svojstvenom logikom dovodimo sami sebe u bezizlaznost shvaćanja same biti i postanka prirode i čovjeka. Mnogi ne poželješe pogledati dalje od prihvaćenog u generacijama.

Ne znajući čijom dobrotom podarena nam kreativnost svakim nas danom podiže sve bliže razotkrivanju same tajne života a samim time i Njega.
Tko ne bi teško zgriješio kad bi rekao da nas zapravo oblikuje energija,visoka tehnologija a možda čak i mi iz jednom obećane i otkrivene budućnosti.
Tko se ne bi bojao shvatiti istinu kad imamo toliku potrebu i čežnju za njenom suprotnošću. Što bi nam tada ostalo ako ne sama smrt i neizbježna posljedica iste.
Tko se ne bi bojao umrijeti kad bi tim činom bivao zaboravljen i izbrisan od vremena, od te iste kapi unutar koje smo oviseći o raspoloženosti sudbine padali ka konačnom svršetku, u tamu bez ičega,čak i bez svijesti.
U jedinoj želji bi nam ostavština živućima bila naša djela,naša imena,naša obilježja a i sve to bi moglo i trebati će biti izblijedito od strane djelovanja nerazboritosti svemira,njegove neshvaćene tlapnje da se sve razilazi u brojem neodređeno mnogo otoka u osami svojih obala.

Naravno da bi se svi obećavali ne zaboraviti međusobno a zapravo bi pokušavali pamtiti samo sebe u budućnosti drugih. Što ako je Bog bio jedan od nas, ako je nosio naše ime,dijelio svoje strahove,snove,želje… Tko ga je onda zaboravio,zašto se sakrio od nas a onda i od sebe.

Je li nešto i sam otkrio i odlučio pobjeći iz stvarnosti čiji temelji počivaju na razlozima ali ne i svrsi nečega što nismo spremni prihvatiti.
Ako se je sakrivši, nama ostavio proročanstva zbog tuđeg djelovanja, uzdignuo na višu razinu svijesti,daleko ispred svog vremena, nismo li tako ograničeni vlastitom primitivnošću ostali zatečeni u vlastitoj zabludi dok je On zbog nesposobnosti manipuliranja samim trajanjem i tijekom postao samo binarni skup jedinica i nula odnosno zbog nekontrolirane namjere unaprijed,s nevjerojatnom vizijom napisan program ostavljen nečuvan da bi se usamljen razvio u nešto potpuno neočekivano i da bi svojim mutacijama i nepravilnostima utjecao van vlastitog dosega.

Nešto tako ne bi moglo biti zaboravljeno bez ljudske mane zvane nada da u konačnosti opet ili po prvi put bude pronađeno. Jesmo li onda stvoreni zbog i za svrhu ograničenu pod okovima, ispunjenja ciljeva a možda i obećanja.
Ali može li sama svrha postajati na taj način ako je odvojena od razumom očekivane posljedice nekog uzroka iste.
Možda razlog ima glavnu ulogu u tom činu a posljedice se samo nameću odnosno postavlja li se time pitanje izbora.
Zašto ne bi izbor bio uvertira ili obično odugovlačenje onoga što je već unaprijed odlučeno.
Ne bi li nada bila precijenjeno značenje nečega osuđenog da bude u odvojenosti od same jezgre što ne htjede biti okaljana tom potrebom za savršenstvu neprihvatljivom obliku slabosti.
Tko se usuđuje definirati čovjeka u njegovoj potpunosti a da se i sam ne prestraši što bi mogao oblikovati tom definicijom.
On je čista iluzija ljudske mašte stvorena zbog toga da se osjećamo zaštićeni i više od onoga načina koji nam priroda može pružiti,od nepoznatog što nadilazi njene moći da nam prijateljuje sa životom i da mu bude smrtni neprijatelj.
Upravo je taj strah od nepoznatog stvorio i želju za vjerom.
Naposljetku, što bismo bili bez naše vjere,bogova,naših nadanja i zabluda nego spomena trena nevrijedni ljudi, danas hodajuća kuga a sutra beznačajna ljuštura i uspomena na nešto što nikada nije smjelo ni postojati.