Srbijo!

Day 1,341, 12:02 Published in Serbia Serbia by steVVEGI

Da li vam je još uvek najvažnije da uđete u kongres? Ili da imate gomilu BH, CH ili šta ja znam kakvih "H" medalja? Da budete puni golda, vlasnici što više firmi? Da otkrivate ko je prodao državljanstvo, ko je ukrao golde, ko je ovo, ko je ono... Sve zarad neke igrice, iste one igrice, koja nas je tako lepo spojila, pronašla nas koji se nikada u stvarnom životu ne bi sreli...

Gde se izgubilo ono naše zajedništvo? Druženje, dogovor, razgovor... A nekome je možda baš trebao razgovor... Nismo znali da čitamo između redova, nismo... Bitniji su nam bili nadolazeći izbori... Srbijo, gde si nestala?

Nekada nismo bili sila broj jedan po snazi, nismo mogli da dobijemo koga želimo, bili smo tek prosečni, ali smo bili uzor svima što se druženja tiče, sprdnje i razgovora, međusobnog bodrenja, skupova ili blejanja na raznoraznim čatovima. Nema toga više. Napuštaju nas ljudi... neki i doslovno... A mi? Mi ćutimo i gledamo zabezeknuti... Nema reči podrške, nema ohrabrenja, nema podizanja morala... Samo ćutanje, tiha podrška za neshvatljive stvari... Srbijo, šta si postala?

U šta smo se pretvorili? Da li nas je matori bradonja pobedio? Pretvorili smo se u gold, baš kako je on i želeo... Nekada smo gledali ko je kakav ereplija po broju dobrotvornih akcija koje je taj ereplija pravio ili po broju pojedenih ćevapčića na nekom od mnogobrojnih skupova, popijenih piva, a danas? Prvo pogledamo kolika mu je snaga, koji mu je čin i koliko firmi ima... Srbijo, jesi li postala sponzoruša?

Ima li nam leka? Nade? Plašim se da nema... Da, bio je Cer, kasnije i Niš... I stop! Nema dalje, niti neko ima želju za dalje... Pretvorili smo se u gomilu malih grupica koja se okupljaju svakog vikenda na različitim lokacijama... A ljudi nam odlaze... Srbijo, odlaziš sa njima...

U šta smo se pretvorili? U protivnike same sebi? U dve, tri, četiri Srbije, i svako misli da je baš on i njegovi u pravu... I niko ne popušta, svi grizu zarad sebe i svoje grupice, a niko da zagrize zbog Srbije, niko da popriča sa prijateljom, sa nekim kome je možda potrebna uteha, malo pažnje, jedan dobar provod... Ne, sve se pretvorilo u politiku, u međusobne optužbe... Srbijo, da li nas se stidiš?

Ne mislim da će ovaj tekst bilo šta da promeni... Za promene treba vremena, a mi smo vreme izgubili u glupostima, u jurenju medalja i građenju profila... osvajanju kongresa... Za to vreme Srbija je na karti sve veća, ali joj je duša sve manja i manja... i plašim se da će je veoma brzo izgubiti, ako već nije... Imaš li dušu Srbiju? Ili smo ti iz duše izvukli poslednji dah, mi ovako mali i zajedljivi, pakosni i puni međusobne mržnje... Mi, koji više ne znamo da prepoznamo nečije probleme, mi kojima samo na sebe gledamo... Mi koji mislimo da smo najveći, a ustvari smo tako mali...

Ne, nije ovo pokajnički članka, niti oproštajni, ovoj je apel, da probamo da pronađemo onu Srbiju, malu stasom, ali veliku duhom. Srbiju iz davnih vremena, Srbiju za koju smo svi počeli da se borimo, našu Srbiju. Da probamo da pronađemo tu Srbiju ili da se raziđemo, dostojanstveno, ako dostojanstvo već nismo izgubili...

Ne borimo se više protiv EDENA, TERE, Amera, Hrvata, Bugara ili Kineza... Borimo se protiv sebe, ali opet za Srbiju... Ovo je naša najveća borba i ako sada ne pobedimo, nikada se izvući nećemo... Jednu smo bitku izgubili, probajmo da konsolidujemo redove i da dobijemo rat. Iskreno se nadam da nam ovo neće biti poslednja borba... Hoće li biti poslednja, Srbijo?