Crnci i Crnogorci
GOROCRNAC
Janko Đonović
CRNCI I CRNOGORCI
1.
U plamsaj jutarnjeg sunca
koje se toplo izdigne
nad američkim rudokopima,
prođu praznim, širokim ulicama,
između olistalih drvoreda,
ko sjenke suvi, koščati,
sa budacima na ramenu
i vrućim hljebom u torbi
Crnci i Crnogorci.
Pred njima rudnik, golem i žut,
i san o kolijevci na drugom kontinentu,
san o ambaru praznom
u kome se ko zmija
gladna godina savija.
I na grlima podzemnih jama
rano istočno sunce njima je zalaz.
I na cio dan
tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.
2.
O, oče moj, rudaru sinji,
primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi,
veliki čovječe znoja i truda.
Svega te dva puta u životu vidjeh
još kao dijete, doma, na Balkanu.
Tvoje blijede, mršave ruke
dale su mi samo nekoliko stisaka -
tvoje blijede, mršave ruke.
Tvoje mirne, dobre oči
samo su se na mene jednom nasmijale -
o, tvoje mirne, dobre oči!
Tvoj život, mlad i bujan kao proljetnje drvo,
povi se i usahnu tamo.
Plug, pred pojatom, osta čekajući na tebe -
ispucao je, isušio se, pognuo,
baština zaledinila, zakoravila,
a vo Plavonja sa Strbine muklo
rikne katkad alugom gustom.
O, primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi
veliki čovječe znoja i truda!
3.
Kad proljeće zamiriše nad gradovima
i zelena krv njegova nabuja u stabla,
izviju se široke palme oko vila
i prvi bagremovi na život zarađuju -
Crnci i Crnogorci,
duboko u zemlji,
zakopani kao kamenje,
kao korijenje -
mišicama,
nekada nabreklim od zdravlja ko kotline rala,
što sjekirama
poobaraše rodne gajeve,
tuku,
tuku
i vlastitim rukama svoje rake kopaju -
ah, rake svojih dana,
mišicama, istrošenim, usahlim.
Poneki jekne bolno pod tim tuđim brdima
i umire tu, kao skot, izmučen.
Sklapa oči pune domaćih prizora,
svoje čeljadi,
svoga katuništa
i svojih tvrdih njiva.
Crkavaju tu
pod padom kakvog brijega,
Crnci i Crnogorci
u zlatnim grobovima!
4.
Večernja rumen.
Ulice cvjetaju koracima i smijehom.
Smrkava se
tiho
gore, na zemlji, punoj balova, mjesečine i
ljubavnika.
I na cijelu noć
sve dalje i dalje,
očajno tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.
A kad na grlima podzemnih jama
žuta svjetlost karbituše utrne -
Crnce i Crnogorce
zemlja vraća -
i jedne crne i druge crne
Comments
Poleado¡¡¡¡¡¡¡¡¡¡
Brate dobarrrrrrrr ti je diler!
VOTE !
Crmnica rullzzzzzzzzzzzz!!!!
Neces se ti leba najesti od poezije!
o> o>
Crnci i Gorocrnci xD
E sad za one koji ne znaju 🙂
Pjesnik Crmnice
Janko Đonović je prevashodno pjesnik živopisne Crmnice, u kojoj je rođen 1909. godine. Počinjući i razvijajući se u krilu takozvane socijalne literature između dva rata, skrenuo je na sebe pažnju šire jugoslovenske javnosti, da bi neke od njegovih pjesama nadživjele svoje vrijeme, preselile se u antologiju i do dana današnjeg uzbuđivale čitaoce, posebno onog koji ima razvijen sluh i za književnu tradiciju. Njega su, kao i sve napredne ljude, boljele socijalne nepravde. U pjesmi "Crmnica pod jesen" on je sa puno osjećanja opjevao mukotrpan život crmničkih rabotnika koje je siromaština otjerala u svijet, a otuda su se vraćali iscrpljeni i bolesni. Naziva ih polovnim ljudima, i pjesma "Crnci i Crnogorci" takođe je inspirisana ekonomskom migracijom. Kroz konstataciju da su crni i crnci i Crnogorci (koji zajedno kopaju u rudnicima), simbolizuje istovjetnost sudbine potlačenih i nužnost njihovog jedinstva protiv socijalnih nepravdi.
Janko Đonović je učestvovao u Trinaestojulskom ustanku, pao u zarobljeništvo i proživio sve nedaće koncentracionih logora u Albaniji, Italiji i Njemačkoj. Tek poslije Drugog svjetskog rata stekao je punu afirmaciju i objavio zbirke pjesama: "Gorski tokovi", "Kamena počivala", "Žeđ drumova" i dr. Pisao je i prozu. U svojim djelima uspio je da spasi od zaborava mnoge zanimljive događaje i ličnosti ne samo svoga zavičaja Crmnice, nego i drugih sredina u kojima se, radoznala duha i sa bilježnicom u rukama, kretao. Zahvaljujući autobiografskom karakteru svoga djela, istinoljubivosti i iskrenosti, on je samim tim spasio od zaborava i samoga sebe i svoje književno djelo.
Poslije Drugog svjetskog rata Janko Đonović je, zajedno sa Mihailom Lalićem i Mirkom Banjevićem, bio začetnik i organizator svih književnih aktivnosti u Crnoj Gori. Oni su tada bili učesnici svih književnih večeri i turneja, članovi redakcionog odbora prvog izdavačkog preduzeća, pisci književnih priloga i kritika u ondašnjoj publicistici, osnivači i urednici književnog časopisa "Stvaranje" i učitelji književnog podmlatka koji se stidljivo pojavljivao.
Poslije preseljenja u Beograd, Janko je nastavio saradnju sa kulturnim institucijama u Crnoj Gori, naročito sa "Stvaranjem" i Crnogorskom akademijom nauka, čiji je bio član od samog osnivanja.
Pred kraj života živio je u "predvorju smrti", kako je on poetski doživljavao bolnice. Umro je u Beogradu 1992. godine.
E pa ni Janko se nije leba najeo od te poezije.
Kako nije,, vidis li da je u Beograd zavrsio 🙂