Join the new world

Krenuo sam napisati ovaj članak, ali dugo sam razmisljao kuda da počenem da li je to taj početak ili je sve to bilo negdje dublje, dalje ali ne znam.

Možda i ovu priču ispričam negdje od sredine ili od njenog kraja ili samog početka to necu znati jer priča možda i neće početi ili je možda već završila.

Poznavali smo se dugo vremena od onog trenutka kada smo skupa sjeli u istu klupu i prepisivali jedno od drugog toga se dobro sjećam. Školski dani odlazak u školu skupa, produbljivali su naš odnos i rekao bih da smo postali prijatelji li čak nešto više od toga.

Upoznali smo se u srednjoj školi, u toj četvrtoj klupi do prozora. Sjedio sam sam u klupi i iščekivao prvog profesora, bio sam ulijenjen jer raspust ipak čini svoje pa sam gledao kroz prozor u čelične solitere nasuprot rijeke Bosne. I tad zvuk vrata prekinu moje maštanje i planove kako da što prije dođem kući i riješim se prvog dana. Na vratima profesor koji ulazi onako bez interesovanja. Ignoriram ga ipak je prvi dan neće se ništa bitno čuti. Ponovo zvuk vrata i dalje gledam kroz prozor i ne okrećem se.



Profesor reče: „Sjedi“ i vrata se zatvoriše. Nekoliko sekundi nakon, škripa stolice o bijeli vinas zapara mi uši. Okrenuh se i pogledi nam se sretoše. Smeđe oči djevojke koja je stajala pored mene zaokupili se me. Brzo se prenuh jer nisam želio da joj pokažem bilo kakvo interesovanje.

Sjela je pored mene. Počele su mi se motati misli koje je prekinula jedna; Sjela je ovdje jer nigdje drugo nije bilo mjesta. Poslije se ispostavilo da to ipak nije bilo tako jer smo klupu dijelili naredne četiri godine.

Bilo je tu svega od prepisivanja, djeljenja džonova mjenjanja zadaćnica na času matematike pa i radova istih grupa zbog kojih smo često oboje fasivali, doduše u dnevniku. Tipični školski dani, vidjali smo se u školi, na ulici, ali van škole nikada nismo podijelili nijednu riječ bilo je to pozdrav za pozdrav.

-Posljedni dan škole, noć za pamćenje bila je ona maturalana , više nismo bili oni neozbiljni klinci iz „prvog“ već momci i djevojke. Svi su tražili sebi par za tu noć, a ja nisam ni sumnjao s kime ću ići, valjda je takav trebao biti red. Kao što sam imao običaj da sve radim zadnji ili u najboljem slučaju predzadnji dan pitao sam je s kime ide. Rekla je: "Idem s Alenom pozvao me ima vec tri dana." Moj odgovor je bio aham oke i na tom se završilo. Ovdje cu izuzeti onaj dio od škole do kuće kada sam je''o sve u sebi. Bilo mi je krivo mada ne znam što, bili smo prijatelji ali ipak nekako bliski.

Održala je riječ kao i Alen i tu noć su bili skupa. Nisam vise obracao pažnju na nju u njenog pratioca jer nisam htio da tu noć razmišljam o stvarima koje sam trebao uraditi ranije. Vidjali smo se ponovo na ulici a onda je život učinio svoje putevi su nam se razišli i dugo dugo se nismo vidjeli. Neke druge djevojke koje su se pojavile u mom životu bar na kratko brisale su pamćenje koje sam nekada imao. i onda jednog začudo sunčanog novembarskog dana vidjeh djevojku koja mi onako zapala za oko. Bila je dovoljno daleko da joj nisam mogao prepoznati lik a dovoljno blizu da kažem onako na prvu eh ova mi se sviđa.



Sjedio sam na klupi i molio Boga da pređe ulicu kako bih je vidio izbliza. Stajala je pored pješačkog prelaza i zaustavio se taxi, ne ne u taxi. predji! Ipak je prešla na moje zadovoljstvo. Polako i sigurno išla je prema meni a ja sam onako se ispravio i kao gledam u pravac u kojem se ona kretala. Lupanje štikli bilo je sve bliže i odjednom je zastalo. Pomislih sta je sada, okrenuh se i opet one oči kao prije šest godina. Bila je to ona, prepoznao sam odma onaj sjaj koji nije nikada promjeni svoj obris. Zagrlila me, bio sam iznenađen, zar je moguće da je još ovdje. Uslijedlia je priča koja je potrajalo toliko da nismo mogli stajati. Slijed događaja je bio sok u obližnjem kafiću. Između svih tema došli smo na onu ljubavnu, počela su pitanja s kim si i odgovarao sam onako iskreno jer smo se dugo već znali ...



Razmjenili smo brojeve ponovo i bilo je vrijeme da krenemo jer sam uveliko kasnio na trening i tada na oproštaju onako da je poljubim u obraz nase usne su se srele. Ne sta sam tada razmisljao ali nastavio sam taj poljubac i ona je uzvratila. Ne znam koliko je trajalo a meni je bilo vječnost. Trznuh se i prekinuh, ona se nasmija a ja sam bio ponovo izgubljen. Čujemo se rekoh žurim sada i krenuli smo u suprotnim pravcima. Išao sam dugo i dugo mozak mi je stao ni o čemu nisam razmišljao već o trenutku koji se desio maloprije. Došao sam kući, do treniga mi više nije bilo i legao sam u krevet. Samo jedna misao se prelamala kroz moju glavu. Da li sam pogriješio i pokopao sve ono što je bilo između nas ili sam to ipak oduvijek želio od onog prvog dana.



Odgovor nisam znao ali sam znao onaj osjćej da sam se zaljubio. Moje maštarenje prekinu zvuk mobitela zaturenog negdje u hlačama, brzo ga nadjoh i vidjeh poruku. Joše jedan izvještaj o propuštenom i otvram je bez interesovanja, njen broj a u poruci: " Onog dana kada sam vidjela tvoja plave oči , odabrala sam te, danas si ti potvrdio ono što sam čekala godinama. Volim te A.... . Šta će biti sutra nakon ovoga, znam da ćemo se vidjeti, možda se obistinila ona: da sudbina ima čudne puteve....