Posljedni voz

Day 3,010, 11:51 • Published in Bosnia and Herzegovina Croatia • by Nightwolf123


Usijane šine koje kao zrcalo daju odsjaj na julskoj vrućini. Miris kamena i suhih drvenih pragova umočenih u katran koji im daje tu crvenkasto crnu boju osjecao se do ulaza u zgradu.

Sjedim na klupi i gledam u natpis Željeznička stanica ispisan na dva pisma i latiničnim i ćirilićnim ispod naziv grada blago nakrivljen držao se samo na još par vijaka istrošenih zubom vremena.

Fasada boje bijele kafe sa ravnim krovom i prozorima koji podsjećaju na one austrougarske, jednom riječju ovdje se ništa nije promjenilo, i vozovi su isti, kao i vagoni.

Šutim, slušam svoje misli, koliko li je samo vozova ona ispratila, koliko je redova vožnje na svojim šalterima pregledala, koliko li je samo puta čula zvuk udaranja peronskog pečata na onaj dupli crveni list.

Koliko puta je pištaljka i tablica bila dignuta na peronu. Jasno je mnogo puta, a onda i dalje stoji tu kao reljef vremena kojeg više nema. Samo ona, stanica i stari jugoslovenski vozovi.

Nekad su kroz nju prolazili svatovi, nekada je dočekivala lijesove iz dalekih zemalja u koje su odlazili njeni miljenici istim tim vozovima kojima su se vraćali. Tišina muk i lagani povjetarac koji nanosi miris pragova u moje nosnice, udišem ga dok čekam voz.

Zveckanje i migoljenje vrabaca poredanih na šipkastu zelenu ogradu sa mnoštvom razmaknutih dijelova za prolazenje i provlačenje, klepetanje i topot najavljivalo je dolaz voza.

Iz stanice izlazi on, s cvenom kapom, bijelom tablicom sa crnim linijama kao neki mistični čarobni štapič, tako nestvarno u plavom odijelu sa uglačanim crnim cipelama.



Stoji čeka njega, svoj voz, upisan odavno u ustaljeni red vožnje, toliko ustaljen da više zna i koliko kasni svaki dan.
Sirena voza dok diže palicu i daje njemu znan znak, zvuk se odbija od zgradu, škripa struganje od šine, stezanje i kočenje i zaustavlja se uz samu stanicu.

Jugoslovenski voz, ne slučajno crven, bijel i plav u bojama jugoslovenske zastave sa šarenim vagonima ispisanim grafitima.

Dovezao je putnike na ovu stanicu i kao da je gleda kao da razmjenjuje priče sa njom ko što to rade poznanici kada se nakon dugo vremena sretnu. Da stanica ima ruke sigurno bi zagrlila svoj voz koji bi zaplakao u njenom naručiju.

Miris pragova, umiksan sa paljevinom žice koju je voz donio zajedno sa mirisima ljudi koji izlaze iz njega.

Zvuk pištaljke, podignuta palica i voz kreće dalje, prema Doboju nekadašnjem najvećem željezničkom čvorištu.


Odlazi i ne zna hoce li sutra da se vrati, jer ovaj voz nema ko da naslijedi.

Miris pragova, odsjaj sunca u staroj zgradi, muk u njenim praznim prostorijama u kojem odavno nema nikoga, ponovo tišina koju će prekinuti neki novi voz, neki novi zvuk pištaljke i podignute tablice...


ZA KRAJ SATIRA



*za konkurs*