Prokleta Persefono!

Day 1,628, 15:47 • Published in Montenegro Montenegro • by Petar23

Dolazi jos jedno ljeto...Sve vec mirise na zivot koji se polako budi iz teske, zimske sanjivosti. U daljini psi lavezom dozivaju nocne ptice, koje nakon duge zime sviraju sa neumornim zabama najljepsu simfoniju. Mukom trazeno cvijece ispusta cudne i opojne mirise, sireci zavodljivu snagu kojom se rado kite i dice boginje. Mozda vec ugasene zvijezde trepere na neuhvatljivom pokrivacu, dozivajuci izgubljeni dio duse nebrojivih ljudskih koraka dalje.

Gdje li si se ti sakrila u svoj toj dreci, nemiru i boji? Iza kog drveta, cvijeta, pjesme? Zudim za tvojim osmijehom, svilenom kosom, i tuznim njeznim ocima. Ceznem za izvorom tvoje pitke rijeci, kao mlada biljka za prvom kisom. Jos jedne noci nema tvog nespretnog, bajkolikog lica, izgubljenog i mekog pogleda. Ipak tvoj lik uspije da se uvuce u moje glupe snove i jadnu misao. Pojavis se na trenutak, cas. Mozda kao neki putnik, lutalica, sporedni lik neke knjige, ili pak zaustavis moju sanjivu misao ledenim ocima i rumenim obrazima. Tu si, a nema te. Ti si samo lelujavi oblak, nedodirljiva, nedostizana...Iluzija u ocima pijanice i razvratnika, imaginacijom rodjena. Uobrazenje je tvoja omiljena vrlina, java najmrznija mana. Svaki nas razgovor u mojoj glavi je vec obavljen. Svaka tvoja, tako rijetka i kao oganj topla rijec, meni je poznata, promisljena i izvagana. Ali tvoja dusa je podijeljena na dva dijela: jedna nestvarna za mene, i jedna sasvim stvarna za nekog mozda ipak nestvarnog i nedostiznog. Ti masto, koja spajas dva nespojiva dijela i koja sanjas nesanjivo, a ljubavlju se zoves. Cudna li si! Postojis samo da unesrecis i sahranis! Cujes li me?!

A sve vec mirise na ljeto, na samocu, lelejske snove, i na toliko izlizana sjecanja koja postaju ravna kao djonovi starih cipela. Vrtim se u krug. Neprestano hodam bezizlaznom sumom djecjih mastarenja i fantazija, misli, osjecanja i ideala. Stalno pokusavam da te zaboravim, tvoje postojanje izbrisem iz mladog i umornog uma. Ali ne mogu...Sve ostale su iste, ne sijaju, ne zrace, tebi ne lice. Medjutim, glupo srce ne pije da zaboravi, vec pije da te se sjeti i tvoje nikad poljubljene usne upamti.
Poceo sam da se bojim Miljkoviceve poezije, previse smo slicni, cudni. Obojica smo tuzno ostali bez "prve i osnovne potrebe naseg duha, duhovne zastite i zaklona, zastitnog omotaca od metafizicke studeni. Bez Vas, mi smo potpuno i direktno izlozeni kosmickoj besmislici i noci. Nasa usamljenost je sada apsolutna."

O prokleta Persefono! Opet si se od mene sakrila u svoj podzemni svijet nesrece, patnje, samoce, tisine. Prolazi jos jedno ljeto...