Join the new world

Cekao sam je u kolima te januarske noci. Drugar je nervozno u mjestu saltao brzine, dok sam ja cuteci posmatrao kroz zamagljeni prozor. Ruke su mi se smrzavale u njegovom golfu. Kaput gotovo da nije zadrzavao toplotu, a klima je kako bi to moj drugar rekao davno pokvarena masina. Njegova djevojka je vec postala nestrpljiva. Uske crne helanke i tanka jos tamnija suknja tjerale su je da plati cijenu za svoju ljepotu. Njena drugarica jos nije stigla. Taj stereotip zenskog dvo-satnog spremanja mi je stalno smetao, medjutim par puta sam ga osjetio i na svojoj kozi koja se kao i veceras najezila.
Odjednom je spazih kako izlazi iz svoje zgrade sto izazva velike trudove u mom stomaku. Upoznao sam je na jednoj zurci mjesec dana ranije, i od tad je nisam vidio. Pricali smo satima, i takvu konekciju nikada nisam osjetio. Zaljubio sam se na taj prvi razgovor. Medjutim tad je imala momka i bila srecno zaljubljena te nisam mogao nista da uradim. Ali lagao bih kad bih rekao da nisam vise o njoj razmisljao nakon prvog susreta, jer zapravo samo je ona uspjela u potpunosti okupirati i postaviti svoje ime, svoj trag na moju misao. Naravno da sam i ranije bio zaljubljen, ali ne tako, ne na taj, gotovo idealisticki nacin. Duhovna ljubav, u kombinaciji sa njenim vidljivim fizickim privlacenjem, u meni su izazivali djecacke emocije, odane srecnim, malim osmjehom na mom licu, koji je gotovo prstom pokazivao na mene govoreci- on je zaljubljen.
Izasao sam iz automobila i laganim korakom joj prisao, te pruzajuci joj ruku iz promzrlih usana izgovorio jedno drhtajuce zdravo, na sta se ona osmjehnu i otpozdravi me stiskajuci moju saku. Otvorih joj vrata i sacekah da udje u kola, te ja ucinjeh isto sa suprotne strane...
Dok smo se vozili do grada vladala je tisina, sto zbog hladnoce sto zbog moje neprijatne situacije. Drugar je s vremena na vrijeme nesto promrljavao na saobrajac, pokusavajuci da pokrene razgovor, sto sam ja ignorisao gledajuci pejzaz kroz prozor, i u glavi vrteci sve njene i moje dijaloge koji se nikad nece ostvariti. Kako je koji minut prolazio ja sam krajickom oka bacao pogled na njeno damsko tijelo naslonjeno na staklo. "O cemu li sad ona misli?" -pomislio bih moleci za jedan trenutak u njenoj garavoj glavi.
Nisam znao kako to vece da odigram, koji potez da povucem kako bi to moj drugar rekao. Ipak ja nisam toliko sarmantan niti zavodljivo spretan, da izvedem ovu situaciju u moju korist. Medjutim imao sam neku dozu nade, uostalom nista vecu od ranijih zaljubljivanja, ranijih, mogu slobodno reci za mene, propalih pokusaja. Ostatak procenta koji se odnosi na moje uspjehe, uglavnom je bio usmjeren ka pogresnim curama. Valjda to tako ide, neko ima srece ljubavi, neko u kartama, a neko kao ja, niti u jednom niti u drugom.
Kad smo konacno stigli u Kotor, prste u cipelama vise nisam osjecao, ali nekako su mi njene crvene, promrzle usne hvatajuci mjesecinu, odvracale paznju od nevjerovatne hladnoce, te usne, usne vrele visnje. Izasli smo iz kola i uputili se ka vratima od grada. Vjetar je kao njen lik, sibao probijajuci se kroz sal oko mog vrata, izazivajuci hladnu jezu i snazne otkucaje srca. Sreca da je pab bio blizu te smo se brzo sklonili od vedrog, zamrznutog neba.
Na ulazu smo mogli cuti zivu svirku i elektricnu gitaru, koja je sijekla grudni kos ispustajuci note pjesme, Uzas je moja furka, nama uspjesno dizuci adrenalin stapajuci nas sa skakutajucom gomilom ispred sanka:
"Oooooo, ooooooooo, ooooo" - culo se kroz rasplamcenu rulju, sto je u meni izazivalo gotov ludilacki nagon za jednom pijanom sutkom. Medjutim, posto smo bili sa curama sjeli smo za vec rezervisanim stolom, van rock and rolla. Drugar je po obicaju narucio viski s ledom, njih dvije sokove, dok sam ja u pomoc pozvao beton kombinaciju, pivo i tekilu, koja bi trebala da mi otvori dusu.
Kako je vrijeme proticalo bend je tako zasao u Azrine laganije pjesme, te se drugar plesuci sa svojom djevojkom od nas odvojio. Ja tad vec uhvacen u alkoholni zahvat, sa njom sam vodio uspjesnu konverzaciju, otkrivajuci zajednicke filmove, knjige, pjesme, karaktere, i sto je najgore, misli. Poceo sam polako da se gubim u takvoj srce-pumpajucoj atmosferi, ignorisuci ostatak paba, muziku, sve okolne ljude sem nje. Samo sam na nju bio skoncentrisan, kao jednu kroz objektiv, fokusno izdvojenu ruzu. Iz te citave price uspio sam saznati i njenu omiljenu, moju omiljenu Azrinu pjesmu - Usne vrele visnje. Pomislio sam, eh, kakva slucajnost, koja se tako lagano poigrala sa mojim osjecanjima. U tom trenutku sam se izvinio, ustao i otisao do benda narucujuci upravo tu pjesmu. Vrativsi se do stola bend ju je poceo svirati, a ja sam je ispod njene duge crne kose pogledao u oci i zamolio za ples, na sta je odgovorila:
"Ne, ne mogu stvarno, ja...Ja ne mogu." Rijeci su bile suvise. Vec na to prvo ne, meni se dusa kao ustajali hljeb pocela raspadati. Vrteci kroz glavu misao: "Koja dama odbija jedan ples?", ja sam u sebi neprestano ponavljao tu situaciju gledajuci gdje sam pogrijesio. Sto je ona vjerovatno primjetila, pa se iz razgovora i od mene povukla kao pjevajuci zajedno sa tridesetak alkoholom podstaknutih glasova.
Zatim se drugar sa djevojkom vratio, te sam ja jos par rundi tekilu gasio hladnim, tocenim pivom. Noc je dalje tekla, a ja sto zbog meksickog pica sto zbog nje sam cutao, laktovima naslonjen na sto. U glavi mi se vrtjela Balaseviceva pjesma, Ne volim Januar.
Bend je nesto kasnije prestao da svira, te smo drugar i ja platili racun i svi skupa izasli iz paba i krenuli ka autu...Odbacio me do kuce i ja onako ljljujuci se upalio Djoleta i utonuo u misao....Ko se s njim opije, nikad se ne otrijezni ili tako barem kazu...Ali sta znaci to jedno ne? Zar da padnem na prvu prepreku, ne, ja odbijam, ja idem dalje - razmisljao sam polako tonuci u san, uspavan strofom:
"I poturaju price da sve curice lice,
kad je casa pri dnu,
pa dobro, mozda jedna na drugu,
ali nikad na nju."