Šta se dogodi kad gušter ode na dopust!!! (bitka za Sofiju)

Day 798, 00:48 • Published in Croatia Croatia • by Dokultis

Osvanuo je 795 dan u našem esvijetu. Pošto je bio vikend, bio sam na dopustu u svojem malom slavonskom selu. Dan ranije obišao sam neku bližu rodbinu, tijekom noći susjedu na početku sela, a to jutro popio sam koju rakijicu sa susjedom. Malo smo prokomentirali događaje iz RW-a Slovenije, te moju vojnu obuku i tako. Uglavnom ono, lipi polagani seljački razgovori. Vrapci su cvrkutali na obližnjem jorgovanu, mraz se polako povlačio pred zimskim suncem... Ma, prava slavonska idila. Tamo vrijeme kao da stoji, nikom se nikud ne žuri.. Naravno skoro nikome... Negdje dok smo bili kod četvrte ili pete rakijice ispred kuće mi se zaustavilo vozilo vojne policije... Šta da kažem o tome, nego da sam se morao nabrzinu spakirati i poći s njima u vojarnu. Mada mi se baš nije išlo.

Dok sam se doteglio do vojarne već je desetak ljudi iz squada XI bilo spremno za pokret. Među njima su bili moji frendovi Lord Marlock i Uteko, ali meni najdraže djevojke Zaratinka i Zekmorz. Ostatak squada je bio na dopustu ili na putu prema bazi. Pitao sam se šta se to pobogu opet događa??? Zapovjednik Keshonja mi je rekao da se spremaju u Rumunjsku, u obranu osvojene Bugarske prijestolnice Sofije, napali su je Srbi. Pokušao sam im se nekako prikrpat, ali na moju žalost stigao sam prekasno. Nada je umirala posljednja... Namolio sam Keshonju sa me nakako preko svojih poznanstava pokuša ubaciti na popis putnika. Pa valjda i ja pripadam toj eliti squada koja ide di je najpotrebnije. Nakon nekoliko poziva uspio mi je srediti da ih otpratim do aerodroma pa ćemo tamo vidit ako bude koje mjesto u zrakoplovu – možda netko iz nekog drugog squada zakasni. Međutim na kraju sam izvisio. Prekasno sam se prijavio. Za mene nije bilo mjesta u avionu. Zapovjed je bila da kad ostatak squada stigne u bazu da se pobrinem o njima i organiziram daljnje obavljenje zadaća u vojarni. Promrmljao sam si u bradu: „Eto, pa ti sad idi na dopust! Dok će oni uživat u bitkama ja nek razvodim stražu i podnosim prijavak dežurnom u bazi!!! Mater ti i dopustu!!!“. Potištenog izraza na licu mahnuo sam im dok su ulazili u zrakoplov i krenuo prema bazi.

Ostatak dana sam nevoljko obavljao rutinske poslove sve do kasnih večernjih sati kad sam obavješten da uzmem još jednog sa sobom i odem vozilima do zračne luke. Tako smo Arabesk i ja krenuli nazad po ekipu koja se vraćala iz Rumunjske. Do informacija kako je bitka prošla nismo mogli doći. Ali prizor koji sam vidio kad su počeli iskrcaji iz zrakoplova rekli su nam više nego dovoljno.





Pola članova tima je bilo ranjeno ili dobrano natučeno. U zavojima, prljavih i poderanih odora izlazili su iz zrakoplova. Svatko tko je bio neozljeđen pomagao je po jednom ranjeniku pri izlasku iz zrakoplova. Potrčali smo prijateljima u pomoć. Keshonja je bio neozljeđen ali mrgodna lica, uz pomoć Zekmorz, pridržavao je Marlocka koji je popio metak u nogu.



Djevojke su srećom bile dobro, samo malo natučene, ali dobro. Tako smo u vozila utrpali još trojicu naših kolega u vozila i u tišini krenuli prema bazi. Ja sam vozio Keshonju i Marlocka.

Tek kad smo se pobrinuli o ranjenima uptao sam Keshonju kako je bilo? „Srbi su cijelo vrijeme bili u prednosti, zauzeli su strateške položaje u regiji. Imali su precizniju topničku potporu i taman kad smo pomislili da preokrećemo bitku u našu korist sve se nekako izjalovilo. Nitko od nas nije mislio da imaju snage za to. Udarili su nas tako žestoko da smo se jedva izvukli iz ratnog područja. Sva sreća pa smo ratna djelovanja uspjeli zadržati samo u toj regiji.“ Tako je glasio odgovor. Nakon toga se povukao u svoj ured napisati izveštaj nadređenima.

Malo kasnije obišao sam Marlocka koji mi je rekao da bi svi izginuli da nije bilo hrabrog i iskusnog Keshonje i da je sva sreća da je on bio s njima. „Dolje je bio pravi pakao, možda gore nego u Sloveniji nekoliko dana ranije.“ – dodao je.

Eto, a ja se bunio kako nisam otišao u Rumunjsku. Možda bi tamo poginuo... Kako bi to eVlada objasnila mojima??? Sjećam se da mi je jednom netko rekao: „Dobar je strah tko ga ima.“ A ja lud kakav jesam, ne znam da se bojim dok ne bude prekasno. Na kraju sam legao u vojničku postelju s mislima da li bi mogao nekome pomoći da sam tamo bio ili bi i mene možda nosili iz aviona kao neke s nogama naprijed...