Join the new world

Kako smo stvoreni
Sjećate li se matematike u školi? Pokušajte naći jednadžbu u ovim rečenicama: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7) Vidite li jednadžbu? Prah plus dah života jednako živa duša.

Vrijedi li ova jednadžba i za kraj života? U Propovjedniku stoji: “I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji gaje dao.” (12,7) Prah minus duh (dah) jednako smrt.

“Čekajte malo”, reći će netko. “Recite mi nešto više o ‘duhu’ koji se vraća Bogu. Nije li to svjesna, besmrtna duša koja živi nakon smrti tijela?”

Dobro pitanje, ali škakljivo. Ne samo što je Bog u naš um ugradio snažnu “želju za životom”, već nam je dao i fantastičnu sposobnost maštanja.

Evo još jedne jednadžbe: Snažna želja za životom plus velika mašta jednako moćna tvornica mitova ako niste oprezni.

Vaša Biblija – onaj jasni tisak na njezinim stranicama — najsigurnije je mjesto da nađete istinu. A Bog je vrlo jasan što duh jest, a što nije.

Apostol Pavao je savršeno jasan u tom pogledu. On kaže da je Isus Krist “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost” (1. Timoteju 6,15.16). Prema tome, ako Bog jedini ima besmrtnost, to znači da je ljudski duh ili duša nema. I, jasno, Biblija nijednom ne kaže da je duša besmrtna i nikad ne rabi izraz “besmrtna duša”.

Ali Pavao nas poziva da tražimo besmrtnost (Rimljanima 2,7) i čak nam točno kaže kad će ovu besmrtnost dobiti svi koji je vjerom traže: prigodom uskrsnuća.

“Svi doduše nećemo usnuti,” kaže, “ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost? (1. Korinćanima 15,51-53)

Ali danas, dvadeset stoljeća poslije, mi se na to mrštimo. “Raščistimo to”, netko će reći. “Znači li to da nitko ne odlazi na Nebo kad umre?”

Točno!

Osim nekoliko biblijskih svetaca koje spominjemo u uokvirenom tekstu, nijedno ljudsko biće nije otišlo na Nebo. Nagovještaj ove zapanjujuće istine nalazimo u jednoj od Petrovih propovijedi. “David nije bio uznesen na nebesa”, kaže Petar (Djela 2,34).

To je znao i sam svirač psalama na harfi, jer je pisao: “Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?” (Psalam 6,6) Slično tomu i drugi pisac psalama je rekao: “Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje.” (Psalam 115,17)

Salomon kaže…
Davidov sin Salomon, pisac knjige Propovjednika, bio je jasan o ovom pitanju: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6)

Ali hvala Bogu, to nije kraj. Već je daleko u prošlosti Starog zavjeta sjala istina o uskrsnuću. “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.” (Job 19,25-26)

Isus kaže…

Prikladno je da posljednju riječ o ovom predmetu damo našem dragom Stvoritelju, samome Spasitelju. Što se događa kad umrete? Isus je odgovorio na to pitanje kad je saznao da je Njegov dobri prijatelj Lazar umro: ‘”Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.’ Rekoše mu nato učenici: ‘Gospodine, ako spava, ozdravit će.’ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: ‘Lazar je umro.”‘(Ivan 19,11-14)

Četiri dana poslije Isus je stajao pred Lazarovim grobom. “Lazare, izlazi!” pozvao ga je. I Lazar je oživio; treptao je očima pred svjetlom i nastojao se osloboditi posmrtnih poveza. Ovaj veličanstveni Glas daje mi nadu kad pomislim na one ljesove ispod prerijske zemlje u Južnoj Dakoti, u kojima spavaju moji roditelji. Često bi, dok su živjeli na farmi, nakon napornog dana čvrsto zaspali, ne znajući za sebe, dok ih ujutro ne bi probudilo zvonjenje budilice. Mudar i milosrdni Bog omogućio im je isti takav san bez snova do svojeg slavnog uskrsnuća.

Pavao kaže…

“Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj,” piše Pavao, “mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,15-17)

Kad žalujemo, Biblija nam daje pravi razlog za nadu. Hvala Bogu za Njegovu mudrost – i Njegovu slavnu nadu!