Godišnjica

Day 1,201, 01:26 • Published in Croatia USA • by ivomir

Evo dragi eSugrađani, dužan sam Vam objasniti još jednu priču jer je McPingvin izdao samo logove sa kanala. Valentinovo je ispalo kako je ispalo, vjerovatno bi se i izvukao sa onim poklonom da nije došla ta GODIŠNJICA.

GODIŠNJICA

Petak, dan mi počinje katastrofalno. Od ranog jutra, točnije 5:30, nalazim se na jednom kamenolomu daleko od civilizacije i bilo kakvog signala na mobitelima.
Miniramo jedno brdo za potrebe izgradnje autoceste kako bi Vi moji dragi eSugrađani lakše, brže i jednostavnije dolazili jedni do drugih i nalazili se na mitinzima. Miniranje nije prošlo glatko. Samim time što je bilo jako kišovito vrijeme nije mi se sviđala ideja o masovnom miniranju. Neću u detalje o tome jer nije bitno, al moram napomenuti da je zatajilo 20% mina. Naravno kao glavni odgovorni moram otići u brdo i vidjet šta nije puknulo. Bla bla bla...
I tako na završivši posao sjedam u auto i pičim za Osijek. Kako sam vozio autocestom cijelo vrijeme sam razmišljao o tim minama, ne da čovjeku vrag mira kad ima problema.
Navećer dolazim do drage. Ulazim u stan i čujem ju kak viče iz kupatila:
-Evo za sekundu sam gotova!
Odlažem torbe i idem u kuhinju nešt pojest, gladan sam ko pas. Trči ona iz kupatila meni u zagrljaj i ljubi me.
-Ok ok, ajd da prvo jedem. -rekoh
-Nemoj - kaže ona - spremi se na brzinu i idemo van na većeru.
Mislim si a kud baš danas van na većeru, umoran sam ko pas od posla i puta. Hebiga ak joj se nije dalo kuhat mogla je dostavu naručit. Al ajd kad smo već spremni (nemoram čekat da se našminka i te ostale ženske pripreme) pristanem. Došli za čas u restoran, ulazimo i konobar nas odma vodi do stola za dvoje. Sjedamo za stol i on odma pita šta ćemo popit. O super, žedan sam ko pas. Ona sebi naruči vino, a ja pivo. Donosi on brzo njoj vino, a men onu malu flašicu piva.
-Daj men odma donesi još te dvije flašice! - kažem konobaru pomalo ljut od žeđi.
Naručimo odma klopu i razgovaramo šta je tko šta danas radio.
Donosi nama konobar klopu i počnemo jest. Davio sam se u mješanom mesu gladan ko pas. Uz klopu objašnjavam ja njoj kak mine nisu puknule i kak je to pizdarija. Nemaran i ne odgovoran gazda samo gleda za profitom.
Odjednom pukne ona:
-Daj dosta više o poslu, ne zanima me!
-A kaj da ti pričam?
-Jel ti znaš koji je danas dan?
-Pa petak, sad datum više manje.
-Jel ti to mene zajebavaš? - ljutito ona.
Moj mozak u sekundi počne obrađivat ove informacije: datum, večera, ljutnja... U hebate pa danas je GODIŠNJICA!!!!!!!
Šta ću sad? kako da se izvučem, da mi je bit hudini pa da nešt smislim, al mislim da ni on ne bi uspio u ovakvom trenutku.
-Sretna godišnjica draga, jel ti stvarno misliš da bi ja zaboravio! - lagano je primim za ruke, nagnem se i poljubim preko stola što kod nje izmami osmjeh.
-Konobar, daj naplati ovo! - vadim novčanik.
-Ne, to ja plačam, to je moj poklon tebi! - bojao sam se da će to reći.
Šta sad, ak sam do malo prije mislio da sam u govnima sad onda ne znam u čem sam, al i govna bi mi bila OK. Opet moj mozak brzo razmišlja, dižem se od stola uz ispriku da moram do WCa. Imam sreću što je WC blizu izlaza, a ne vidi se sa našeg stola. Konobaru kažem nek joj odnese za 2 minute još jedno piće, a ja idem skočit nešt kupit na brzinu. Sreća moja da smo u centru. Izlazim na ulicu tražim dućane, a ono sve zatvoreno. Pitam nekog jel ima koji dučan da radi još na što dobim negativan odgovor. Hebo Osijek kad ništ živo ne radi iza 21h, bune se nema posla a nitko ne bi radio.
Nailazim na kiosk i tražim najskuplju čokoladu.
-Mars, snickers, twix? - kaže prodavačica.
-Pa šta nemate nikakvu bombonjeru?
-Ne!
-Ajd dajte bar onaj dupli snickers.
Trčim nazad u restoran, malo se ispušem da ne budem uzdihan i ulazim u prostor gdje je naš stol. Prolazim pored konobara koji se cereka. Sjedam za stol.
-Pa di si dosad, već sam mislila da si zaglavio?
-Ma protjeralo me, cijeli dan nisam bio na zahodu.
-Baš sam razmišljala i mislim da si zaboravio na godišnjicu!
-Jaaaaa! - vadim snickers i pružam joj - Sretna godišnjica!
-Šta je to? - diže se u čudu ko da nikad nije vidjela snickers.
-Pa snickers, znam da ti je to najdraža čokoladica, sjetio sam se kad sam ti ju jednom kupio dok smo romantično šetali kako si sretna bila!
Suze su joj krenule na oči. Laknulo mi je što sam se uspio izvuć.
Suze joj i dalje teku niz obraze dok gleda taj snickers i stišće ga u ruci.
Ovo je ispalo i bolje nego što sam mislio, pogodio sam pravi emocionalni poklon, to cure vole više nego nakit, lijepa sjećanja.
-Đubre jedno!!!!! Stoko glupa!!! - viče i baca taj snickers prema mojoj glavi.
Moj mozak opet u brzini računa brzinu i putanju leta snickersa pa se uspješno izmičem.
Ona s rukama na licu izjuri van iz restoranu dok ostali gosti u čudu gledaju prema meni.
-Eh te žene, nikad nisu zadovoljne! - dižem snickers i spremam ga u đep.
Kako su me žene gledale osjećao sam se kao da bi me rastrgale. Da se muževi ili dečki koji su bili sa njima nisu smijali mislio bi da imaju seksualne aluzije.
Izlazim iz restorana za dragom al je ona već otrčala.
Slijedećih mjesec dana sam se morao ispričavati i iskupit za Božić, ovo valentinovo a čini mi se i slijedeće 'blagdane'.

ZAKLJUČAK
Mislim da žene izmašljaju sve te datume da nas jednom uhvate ne spremne a onda da nam cijeli život to mogu nabacivati na nos. Koliko god joj je ovo valentinovo bilo lijepo (nisam išao na emocionalni poklon) nije mogla izdržat da ne spomene prošlo valentinovo i godišnjicu.
Žene zašto ste takve? I mi smo samo ljudi, a ljudi griješe.