Lovac na snove

Day 2,828, 03:21 Published in Serbia Serbia by kowalski_afc
https://youtu.be/NvR60Wg9R7Q

Sitting here wasted and wounded
At this old piano
Trying hard to capture
The moment this morning I don't know
'Cause a bottle of vodka
Is still lodged in my head
And some blonde gave me nightmares
I think that she's still in my bed
As I dream about movies
They won't make of me when I'm dead



Dobro, nije bila votka. Ali kosmari su bili i prosli. A filmove sigurno nece snimiti…

Da li ste ikada imali osecaj “deja-vu”? Znate onaj osecaj kad u trenutku pomislite “pa ja sam ovo vec video”? “Ja sam ovo vec osetio”? “Ja sam ovo vec preziveo”?

Da li vam se desilo da posle takvih snova jednostavno ne zelite da zaspete? Da ne zelite da sanjate i da se plasite snova?

Mnogi pricaju da je osecaj “déjà vu” samo jedna obicna glupost i da to ne postoji. Ali nije tako… Jer sam uvek pre tog “déjà vu” osecaja znao da ce se desiti. Da sam to vec video. Da sam to vec preziveo. Obicno je to nekoliko sekundi pre nego sto se desi, ali uvek sam znao.

I cak, dok sam sanjao taj “déjà vu”, znao sam da je stvaran. Sve do jedne noci kad sam se probudio potpuno unezveren. Od te noci se budim cim pocnem da sanjam nesto i cekam dan kad ce se desiti ta moja tragedija…



Secam se prvog svog “déjà vu”. To je bilo u drugom razredu osnovne skore. Secam se dobro kako se okrenula devojcica ispred mene i uzela olovku sa moje klupe. Nasmesio sam se samo jer sam znao da ce da se to desi, jednostavno sam znao. I kao dete, nisam mu pridavao neki znacaj.

Desavalo se da kao klinac sanjam razne gluposti. Verovatno zato i nisam pridavao neki znacaj tim snovima. Ali sam cesto imao osecaj da sam neke stvari vec preziveo.

U pubertetu su se ucestali moji snovi i “déjà vu” osecaji. I to sam znao da koristim na svoj nacin. Naucio sam da razlikujem obican san od “déjà vu” sna. Naucio sam da o tome ne treba nikome da pricam jer sam imao neku vrstu pomoci u zivotu. Tako sam to shvatao.

Znao sam da, zahvaljujuci tim snovima, krenem prema nekom cilju i ostvarim ga. Jednostavno, jos dok sam sanjao, znao sam da treba da odradim nesto da bi dosao do tog sna.

Nikada nisam imao kartu koja mi je pokazivala kako da dodjem od tacke A do tacke B. Ponekad je moj put bio konfuzan. Ali u isto vreme, to je bilo i zanimljivo, jer sam znao da me ocekuje nagrada na kraju puta.



Mislite da lazem? A zamislite samo koliku pomoc sam imao u tim snovima… Zamislite da imate izbor izmedju dve devojke. Obe su prelepe, pametne, drage… I vi ste u nedoumici koju da izaberete i kojoj od te dve devojke trebate da sapnete nekoliko reci u uvo da bi je osvojili. I zamislite da vec znate, istina podsvesno, koja od te dve devojke ce vas poljubiti. Ja sam imao tu pomoc zahvaljujuci tim snovima.

Ja sam uvek znao kojim putem treba da idem. Nisam znao gde tacno vodi taj put, nisam imao tacnu kartu puta i cak nisam znao ni da li je to pravilni put, ali sam znao sta treba da odaberem.

Snovi su upravljali mojim zivotom. A ja sam to koristio.



Ponekad sam znao da ce se nesto lose desiti unapred. Znao sam to mesecima, nedeljama i danima unapred. Cim bi se probudio, znao sam da ce se taj san da se ostvari kad – tad. I spremao sam se za njega. Nekako bi mi bilo lakse kad se desi. Nisam zalio mnogo, nisam kukao, nego sam gurao napred.

Ponekad sam se danima radovao nekim lepim stvarima koje su me cekale u zivotu. I uvek sam imao nagovestaj unapred sta ce se desiti.

Verovatno se pitate zasto nisam igrao sportsku prognozu, isao u kladionice ili igrao loto. Pa nisam video globalne stvari. Nisam znao kakvo ce vreme da bude sutra ili ko ce da dobije neki mec. Nisam znao kad ce sta da se desi, ja sam samo znao da ce kad – tad da se desi jedan trenutka. Nisam imao kompletnu sliku u tim mojim snovima, vec samo jedan, veoma mali fragment celog dogadjaja.

Bilo je lepo ziveti tim zivotom. To mi je postala neka vrsta droge. Sanjati, cekati i uzivati u momentu kad se to desi. Ni sam ne znam koliko puta sam izigravao smekera kad se desi nesto lose, a ja preko toga presao kao da se nista nije desilo, iako me je iznutra izjedalo ili bolelo.



Ni sam ne znam koliko devojaka sam smuvao, znajuci koju treba da izaberem ili sta bi otprilike trebao da uradim. Nisam znao sta tacno treba da uradim da bi se svideo nekoj devojci, ali sam u svojim snovima video da npr. sapucem nekoj plavusi nesto na uvo, da se ona okrece i ljubi me. Video sam njeno lice, osetio sam njene emocije, osetio bi taj poljubac u snu.

Naravno, nekada sam znao i da promasim pa sam upadao u smesne situacije. Znao sam da popijem i poneki samar, ali to se desavalo veoma retko, kad su moji snovi bili veoma ograniceni i kad bi imao samo mali fragment buduceg dogadjaja, kad ne bi video sta bi se desilo na kraju. Ali tada bi se smekerski nasmesio i uzeo to kao nauk za ubuduce.



Ti snovi su dolazili decenijama. Oni bi ziveli u meni, ja bi uzivao u njima i koristio bi ih. Znao sam gde cu se zaposliti (bolje receno, znao sam cim sam usao u kancelariju na prvi razgovor), znao sam gde cu sresti neku devojku, cak sam isao do toga da sam prepoznao moje zenu cim sam je video. Devojka nije imala nikakvih sansi, ja sam znao da ce mi biti zena cim sam je video. Znao sam kako da joj pridjem i sta sam trebao da uradim da bi je osvojio… Bila je u paukovoj mrezi, zapetljana i vezana, a da nije ni bila svestna toga.

I jos uvek ponekad se prisecam tih snova koji su prestali davno. Ali sam naucio da se kontrolisem. Znam kako da pojedine zene ili devojke dovedem do bezizlazne situacije, do onog trenutka kad krene da okrece glavu da ti da taj prvi poljubac, ali onda odustanem. Znam kako da pojedine devojke dovedem do toga jednostavno jer sam to vec video, osetio, imao sam taj “déjà vu”. Ali najcesce odustanem u poslednjem trenutku, i ne koristim taj moj osecaj kao sto sam ga koristio ranije. Ipak je to jos uvek moja droga, nesto cemu ne mogu da se oduprem, a da ne probam…

Koristio sam te snove dugo, veoma dugo. Sve dok jedne noci se nisam probudio u sred sna, u potpunoj agoniji. Tada to nisam znao, ali sada, posle toliko godina, znao sam ko je to… Video sam kako gubim sebi veoma dragu osobu, osobu do koje mi je stalo i za koju bi dao i svoj zivot. Ne znam kada, ne znam gde… Ali znam da ce se desiti. I znacu nekoliko sekundi pre nego sto se desi – sta ce se desiti. Od te noci, zarekao sam se da vise necu sanjati. I ne sanjam vec godinama. Ili se budim u panici cim pocnem da sanjam, plaseci se svojeg sna i sta on moze da donese.

Ne zelim da se to desi, ali mislim da nemam izbor. Osim da probam da promenim buducnost nekako.



Decenijama nisam pricao nikome o ovome. Onda sam se u jednom trenutku setio da postoji sansa. Mozda ako otvorim dusu i priznam sve, mogu da pomognem ljudima oko sebe. Mozda ako priznam da znam sta ce se desiti, ljudi i shvate da neke stvari treba da se dese i poslusaju me. Okrenuo sam te snove i od svog tajnog oruzija sam ih pretvorio u neku vrstu upozorenja ljudi koji su oko mene.

Ali ne zbog tih ljudi oko mene. To sam uradio iz svojih sebicnih razloga. Mozda ako svi znaju – moj “déjà vu” ce se promeniti? Mozda ga necu doziveti? Ne znam…

Opet nemam kartu sa putem od tacke A do tacke B. Pokusavam da nadjem taj put. Ali se plasim kraja tog puta i svojeg poslednjeg sna koji me mozda ocekuje na kraju.

Plasim se tog gubitka osobe koje volim…

… And some blonde gave me nightmares …

Vas,
Kowalski_afc

P.S. Nemojte da me pitate kako znam da li ce se nesto desiti ili ne, jer jednostavno znam. Nemojte me pitati sta ce biti u buducnosti, jer mozda znam sta ce se desiti. A mozda vi to ne zelite da znate...

Disclaimer: prica je istinita, ali je ispricana u prvom licu jednine zbog citljivosti i malo je preradjena. Pisac se sam uverio da covek koji mu je ispricao tu pricu ne laze, jer mu je nekoliko puta, samo nekoliko sekundi pre nego sto ce se nesto desiti, receno sta ce se tacno desiti, i to u potpuno nepredvidivim situacijama sa potpuno nepredvidivim ishodom.