Godine prolaze
kowalski_afc
Mnogo toga se izdesavalo za ne tako kratak period od nekoliko meseci. Sve se teram da napisem clanak, pa ostavim za sutra, pa onda zaboravim do uvece… Pa ko ce da pise uvece, ujutro cu… Naravno, ujutro zaboravim opet i tako u krug. Nedeljama. A nove teme samo dolaze i dolaze. Cak se i ne secam o cemu sam hteo da pisem u pocetku.
Zivimo brzo. I ne uspevamo da uzivamo u zivotu. Ako neko kaze da uziva i da nista ne propusta, verujte mi, ili laze ili jednostavno ne zna sta propusta.
Bese kao juce, iako je vec proslo vise od sedam godina. Secam se veoma dobro da mi je pozvonio telefon i na moje “Halo” sam cuo “Pocelo je”. Za 12 minuta sam vec bio na mestu. Inace mi je tih dana trebalo oko 30 minuta. Secam se da sam trcao niz pokretne stepenice u metrou, da su mi ljudi drzali vrata od voza da uletim. Iz voza sam iskocio kao iz topa i opet trcao uz pokretne stepenice, iako to niko ne radi. Ljudi su se jednostavno sklanjali, shvatajuci da se nesto desava. Kad sam usao u zgradu, pogledali su me i pitali da li sam trcao…
“Naravno, pa pocelo je!”
Medicinska sestra se nasmejala, dala mi papuce i ogrtac i odvela u sobu pored operacione sale.
“Cekaj ovde, ukljuci TV, samo nemoj da pusis.” rece ona jer je videla moju nervozu i izasla je iz sobe.
Cekanje je trajalo preko sat vremena. U sebi sam se razmisljao da nisam morao da trcim, ali sta je tu je…
Vredelo je cekati. Doneli su njega, jos onakvog krvavog, sto bi rekli stariji “nikakvog”. Plakao je.
A ja sam se samo nasmejao. Sin prvenac.
“Mama i sin su vam dobro, ne brinite se. Samo da ga operem pa cu da vam ga dam da ga drzite” rece babica dok ga je prala i merila.
Pre nekoliko nedelja, dete je imalo matursko vece (iako je bio dan) u vrticu. Priredba za roditelje, posle toga torta, sokovi, klovnovi, razno razni odbojni likovi. Svi se smeju, raduju se. Neka deca su shvatala sta ih ocekuje, koji pakao u skoli, pa su pocela da placu. Moj se smejao. A meni se srce steglo dok su pevali pesmicu:
“Zbogom moje omiljene igracke,
Vise mi ne trebate,
Sada vas zamenjujem za knjigu i sveske,
A na vas mi ostaje secanje”
Znam ja da ce on da se igra jos, dete je. Ali je porastao. A ja sam propustio deo njegovog odrastanja. Mislim, kako propustio. Bio sam ja uz njega kad god sam mogao. Ali sam dao sebi za cilj da radim i zaradim koliko god mogu da bi njemu obezbedio sve sto treba. Trenutno i u buducnosti. A vreme je proslo. Svih sedam godina je proslo u trenu, a ja sam propustio njegovih sedam godina detinjstva. Najlepsih sedam godina.
Nisam ni znao da ih propustam. A vreme ne mogu da vratim.
Posle nekoliko dana, moja ljubimica cerkica je imala rodjendan. Prvi rodjendan. Vreme je opet proletelo. Opet nisam ni znao koliko propustam. Ali sada bar znam da mogu da pokusam da se ispravim. A to nije lak proces. Medjutim, moram da se ispravim.
Pre neki dan me cima McMoox na vajber. “Umro Krivobarac juce”. Ja gledam i ne mogu da verujem.
Secam se kad sam dosao prvi put na kanal WE. Doveo me je Danicic (setace il se nejga?). Na kanalu si bili Patak, Dimi, Danicic, Denis, Deja-vu, Krivi, Furyans i jos nekoliko nas. Mnogi od vas se i ne secaju pojedinih likova od tada. Neki su jos uvek aktivni.
Danicic me doveo da bi se koordinirali u “farbanju mape” u tom famoznom v2. Ja medju legendama. Usao sam na kanal WE. Oni su uvek imali zestoke uslove za prijem u jedinicu. I jos uvek imaju, koliko znam.
https://youtu.be/LJQ2MTF2S24
Secam se da sam prvo usao u “Bebi bataljon” koji je vodio Bjuti. Nisam tamo dugo ostao nego sam presao u “pravi”, 2. bataljon - Padobranski. Bio sam i u komandama i u dvokliku. Ali Krivi je uvek bio tamo. Kad god mi je nesto trebalo, legendarni dvojac Krivi – Patak su bili tu. Nemam pojma koliko sam stotina sati proveo na tom chatu. Nemam pojma koliko puta sam im rekao da su mi dosadili i otisao. Pet dugih godina sam bio u WE. Krivi je uvek bio tu. A onda jednog dana… “Umro Krivobarac juce”. Tiho je otisao u legendu.
Sada bi dao mnogo toga da vratim vreme, da popricam jos nekoliko sati sa njim. Uvek je bio tu za mene, kad god mi je trebalo. Ali vreme ne mogu da vratim.
Nisam ni znao sta propustam. A sada zalim, ali povratka nema…
Mozda mi je samo dosadno i maltretiram vas da citate ovaj tekst dok je i vama dosadno? Mozda samo pokusavam da vam kazem da jednostavno ne mozete sve da uradite u zivotu? Pa to i sami znate. Da li treba da zalite za propustenim stvarima? Ne znam. Verovatno da. Ali svi smo mi ljudi koji imamo izbor u zivotu i (manje vise) sami biramo svoj zivotni put. Svaki dan. Dan za danom. Zalicemo uvek zbog izbora, sta god da bude. Ali, probajte bar da uradite sto vise stvari u zivotu. Ne spavajte po 12 sati u toku dana. Ne razvlacite se ispred televizora. Ne blejite u monitor po 16 sati dnevno. Spavacete kasnije…
Ipak je Bon Jovi bio u pravu:
Sleep when i'm dead
Vas pingvin
kowalski_afc
P.S. Clanak nisam citao, napisan je u jednom dahu i prosto nemam snage da trazim slovne greske u njemu i da ga citam...
Comments
prvi 1
prvi 1.2
Тати Умря
http://www.erepublik.com/en/article/-1344-2528991/1/20
E moj kow... proleti zivot dok radimo, da kao zaradimo... a pare su tu i nisu... koga briga... osmeh drage/voljene osobe se ne moze kupiti ni prodati...
I dok mi imamo neke druge planove za zivot, on nam se izdesavao. Deca izrastu, mi se pogledamo u ogledalo i ne vidimo onu mladjahnu osobu, kakva smo iznutra, vec mudriju i stariju personu... Dok mozemo da se gledamo...
I dok se borimo za bolje sutra... Sutra jednom ne dodje...
Objasnila si !!!!
Mudre reci, Pegili
Mi stojimo.
Pegica je sve objasnila, nema dalje..
o7
Isti osecaj. Nesto sam mislio da napisem, procitao Pegicin komentar i shvatio da nema smisla ponavljati.
da, vreme se ne vraca
a mi stalno ostajemo zateceni
i to je
zivot...........
Sprcasmo godine u vetar i uvek nam fali samo još malo vremena ....
jbga...
MCMOOX je bio ovde !!!
v
o/
Jednom kada umrem na grobu ostavite mi buket hrizantema
Zivot je prosao i mene vise medju vama nema...
“Zbogom moje omiljene igracke,
Vise mi ne trebate,
Sada vas zamenjujem za knjigu i sveske,
A na vas mi ostaje secanje”
...
moj sine ide u skolu u jesen...tek sto nije...i srce me boli...jer je sve istina sto kazes...ide u sistem u kojem ce mu ubiti djetinstvo i postat ce masina....jedan od nebroja...
Ne pitaj, jos uvek me bole reci te pesme
Moj sin ove godine puni osamnaest a meni je danas godisnjica braka. Ej, dvadeset godina braka (da sam bio na robiji, do sada bih izasao xD 😛 ). Najboljih dvadeset godina u zivotu, mada ne zalim ni za prvih dvadeset. Trudim se da ne zaboravim detinjstvo, svaki dan me nesto podseti na to vreme.
Zato, pamtite lepe stvari i razmisljajte o lepim stvarima. Nemojte zaboraviti lose stvari, one nas podsecaju kakav zivot moze biti. Jednostavno, sklonite ih negde, na tavan, na primer.
Mislite pozitivno i osmeh na lice 🙂
P.S.
Kowalski, svaki trenutak sa porodicom je neprocenjiv. Nemoj zaliti, nego klince za ruku pa u setnju. Dalje, razgovor krece sam.....
Znam znam... bolje receno, saznao sam to na ne tako lep nacin. xd
zivot
z-stanica
vozovi= prolaze-li prolaze
ako ne uskocis svoj-voz
ko da nisi -ziveo
ne okreci se
ne zali za izgubljenim
vreme sad ga koristi
zivi punim plucima
Ja sam dijete i danas! 😉
a moja cerka maturant, gotova i ta famozna gimnazija, a kao da sam je juce odveo prvi dan u skolu,tatin djak-prvak ... proleti vreme
brate...uvijek imao moj respek a sad jos veci...
o7
Tako je i moja pokojna mama govorila...odmoricu se kada budem umrla 🙁
🙁
Zivi mi bio kowalski i tvoja porodica, da uvek budete srecni i nasmejani, a mi svi cemo da zivimo zivot onako kako znamo najbolje 🙂
Zivot je jedan i treba ga maksimalno iskoristiti o7
Kad pomisliš koliko je 2030. godina daleko, seti se da je pre isto toliko vremena bila 2000.
Vote.
Pa, ovaj, vote..
o7
Svi smo mi djeca sto je davno rekao moj vjeroucitelj dok sam se i ja skolovao 🙂
U poslednje vreme na 90% clanaka bacim pogled i otkucam v, ali sam sada rado utrosio nekoliko minuta. Dobro je podsetiti coveka da jednostavno ne zna sta propusta. Ziv bio ti i tvoja porodica 🙂
До свиданья детский сад 🙂
В прошлом году было актуально
да не говори! кстати, как в 1. классе? )
хорошо перешли во второй. Деть за год стала из ребёнка взрослой девушкой 🙂
как складывается? это трудный момент для всякого родителя, первые классы )
подожди же, знаешь как говорят:
первых 30 лет тяжелые, потом становится лучше )
Мой старший 5 класс закончил, мелкому 5.
Аjде брате! 🙂
Ali matura u vrticu... Vrh fora da se druzis sa drugim mladim mamama... xD
Imao sam ideju da napisem slican clanak, sa jednom dubljom tematikom, gde smo, sta smo, nakon svih ovih godina, sada kada igra vise nije ni bleda senka onoga sto je nekad bila...
Drago mi je da si to ipak ucinio ti 😉
nije ovo duboko, druze. tako da pisi, davno nisam citao nesto tvoje 🙂
Bez teksta sam, bravo matori sve si rekao!
Pre nekoliko nedelja, dete je imalo matursko vece (iako je bio dan) u vrticu.
🙂
Где се то организовало, молим те? 🙂 Ми уопште не знамо шта значи матура, и зато се матурира сваких 4 године...
Живот пролази. Не можеш све да имаш. Неке ствари захтевају жртву. Не можеш да будеш много на послу, и да се дружиш са дететом. Ако ниси на послу, не можеш му обезбедити егзистенцију, али ако си само на послу и не проводиш време с њим, ускраћујеш му једног родитеља. Најбоље је наћи средину, наћи меру, али то није увек лако оценити или могуће извести.
Са 7 година он је још увек мали и дете, имаш још времена да се дружиш с њим. 🙂
U vrticu se organizovalo, druze, imas gore sliku 😃
Nasa deca ce za nas uvek da ostanu - deca. Pa makar imali i po 70 godina. Medjutim, veoma je tesko naci tu sredinu.
I to ne samo za decu. I za drustvo, I za razonodu. I za sebe. Za sve...
http://www.erepublik.com/sr/article/25-komentara-misija1-2528036/1/20
Molim vas komentarisite
TAko Sam ja jurio da stigonem pre promene dana u v2
Ziv bio brate sve najbolje tebi i tvojoj porodici!
Bude momenata u životu, kad zastaneš, kao da se vreme uspori tih par sati koji te okupiraju da se zamisliš.
Okreneš se iza sebe..... i meriš. Meriš ono što si uradio sa onim što si hteo, a nisi. Meriš ono što jesi, sa onim što bi trebalo da jesi. I to je normalno, to je ljudski. Na žalost skoro po pravilu nas neka tragedija osudi na te momente, ta razmišljanja, merenja. Onda shvatimo da i bez toga možemo s'vremena na vreme da se sami zamislimo i "usmerimo" sebe i bez tih tužnih razloga. Tek onako, sami od sebe. Usmerimo da budemo ispunjeniji, da nađemo sebi bolju i lepšu svrhu, nego što je trenutno...... Jer život je jedan. I za one srećnike koji pod starost budu stavljali na tas: sve ono što vraća osmeh na lice i ono zbog čega nam je žao i teško, neka pretegne ovo prvo.
P.S.
Uzalud žal za nečim što je prošlo, vreme se vratiti neće, ali umesto "protraćenog" truda, treba se usmeriti da se "stare greške" ne ponove u budućnosti, da se živi razgaljenog srca i ispunjene duše... koliko god to život dozvoljava.
...
bravo
Vidi ja se iz ranog detinjstva najradije secam setnji sa matorcima i mladjim bratom koje su bile tipa jednom u dva meseca jer je cale isto tako rmbao non-stop da bi nam placao skolu i vrtic, isao na teren, spavao po hotelima pa ga nema 20-30 dana kuci pa ga mali zaboravi i bezi od njega kad se vrati... a isto tako se secam da smo poceli da se udaljavamo od njega kada su te setnje prestale, nekako nikad nismo uspostavili pravi odnos sa njim zato sto ga je mrzelo da se druzi sa porodicom, umesto da ode u kafanu ili samo lezi na sofi.
Sustina - bitan je kvalitet vremena koje provedes sa decom, a ne kvantitet. Nisam roditelj al sam bio dete 🙂