KAD SE MRTVI VRTE U GROBU

Day 2,473, 11:00 • Published in Croatia Croatia • by MaxSchwarz

Povijest je stara kurva koju svatko ima kad hoće i kako hoće. A tek kad se s njom spanđa politikant, taj umjetnik laži !

Kad politikant miluje ili siluje povijest, junaci postaju kukavice, izdajice ili izrodi, a kukavice junaci, mudraci bedaci, a bedaci mudraci. Mrtvi se okreću u grobu, živi ne znaju bili se smijali ili plakali, a spomenici završavaju u starom željezu. Ili u talionici. S malo sreće završit će u smeću, zatrpani i zaboravljeni, kao što se 1947.god. dogodilo s brončanim banom Josipom Jelačićem. Raskomadanog konja i konjanika baciše na hrpu u dvorište zagrebačke Gliptoteke, a tadašnji direktor i glasoviti kolekcionar prof. dr. Antun Bauer dojetio se jadu i i na komade raščetvorenog spomenika nabacao otpatke da ga sakrije od zlih pogleda i zadnjih misli. Tako je brončanog bana spasio od talionice. Neka čeka bolje dane.

Minula i preminula desetljeća, puhnuli svježi vjetrovi, Zagrepčani se opet sjetiše spomenika Jelačiću na nekadašnjeg Jelačićem placu. Odjednom se otkrilo što se odavno znalo – da je spomenik banu visoke umjetničke vrijednosti, da ga je izradio austrijski kipar i banov suvremenik Anton Dominik Fernkorn, djela kojeg krase europske trgove i gradove.

Ljudi počeše skupljati potpise, novine bijahu pune bana, usta su puna bana.

Ista usta koja su šutjela kad ga skinuše. Tja. Takvo je bilo vrijeme. Nekad bilo. Tko je tada pisnuo, odležao bi. O tempora, o mores. Kaj moreš.