U ime svih strahova

Day 2,928, 09:28 Published in United Arab Emirates United Arab Emirates by Darkness.

Sedi i bulji u zid. Posmatra njegove sitne neravnine i nepravilnosti... Razmišlja, ali ne o onome šta gleda... Nervozno cupka nogom i traži odgovor na samo jedno pitanje... Kako ubiti nagonski strah koji klija? Ne hraniti ga - ali kako?

Izletela bi na ulicu, zgrabila rame prvom prolazniku i, ne rekavši mu ništa, natopila njegov kaput svojim suzama. Onda bi ga pustila da odnese sve njene ponovo nikle strahove, istočene u slapovima, u nedogled. Neka nikada ne sazna šta nosi i neka ga to što nosi nikada ne dotakne... A više ni nju!

Nije joj prvi put. Sa ovom se vrstom straha već poznaje, gledali su se oči u oči ne jednom, ali nikada nije uspela da ga prevaziđe i pobedi, samo da ga vešto prevari i potisne... Pokušava on već neko vreme da se uvuče pod njenu kožu sa ciljem da stigne do njenih kostiju, i ona mu uspešno odoleva. Ignoriše ga uporno, iako zna da se sa njime mora ponovo uhvatiti u koštac. I sve to donekle funkcioniše odlično, ali kada dobije tačno vreme saznanja stvarnog stanja, oseća se kao da treba da se odbrani od dželata. Oseća kako postaje broj - samo jedan u nizu, kako ništa sem statistike nije, i plaši se da neće imati prilike ni biti išta više od toga... Gleda tamo negde nekog imaginarnog lika koji pažljivo oštri i bira svoja sečiva, i jedino što joj pada na um jeste "Nije da mora, ali ako mora, neka bude brzo!". Nada se da je nečim nekada negde toliko zaslužila. A vreme kao vreme, vuče se baš kada je potrebno da leti i obrnuto, mada ona i nije sigurna šta joj je od ta dva trenutno potrebno! Povlače je u glavi neke drage, neke divne, neke mlade i neke moćne duše koje je znala, a progutalo ih je vreme - misli o njima (toliko je dobre energije otišlo u etar - prerano!)... Misli o tome šta sve nisu stigli da budu, a toliko su želeli, i kome sve (pa oseti zahvalnost što je tu gde jeste, i što ima one koje ima)... Pita se da li su isto tako silno, pod pritiskom vremena, odjednom sebično zavoleli sebe, kao ona što je... A odavno već zna da za nju život ne čine stvari, već odnosi... Strah, iskonski, tera je da sagleda sebe sa svih strana drugačijim očima. Kao da nisu njene, kao da su joj tuđe neke, nepoznate i u neznanju ugrađene, pod vođstvom nepoznate sile, teraju je da gleda! Odjednom, pružena joj je mogućnost da se vidi pod drugim nekim svetlom; ona se posmatra, kao prvi put u životu da sebe vidi... Pretresa svoju spoljašnjost i unutrašnjost moleći sebe da samoj sebi pomogne... Nada se najboljem, očekuje najgore... Ali, to nije svetlo pod kojim se vidi ono što se želi, niti ono što se zna i ima... To je svetlo pod čijim joj je sjajem duša gola i bosa, svetlo pod kojim se stidi svega onoga što drugačije nije umela da doživi, a sada spoznaje da je mogla. To je svetlo pod kojim ona iznutra vrišti sve svoje neuspehe, sve pehove i greške, sva životna neznanja i neumeća. Sve su joj pobede naizgled Pirove, sve ljubavi lažne, sve borbe neizbežno bez svrhe vođene, sve tuge uzalud bolovane... Kao da u njoj gori sve ono što ona suštinski jeste, slika njenog života onakvog kakav zna, krivi se i nestaje. Svi su snovi odjednom ostvarivi i svi ciljevi dostižni, samo se prostor i vreme nekako ne sudaraju... Njen se lik lomi i u prasku nestaje kroz dimenzije, i što više sebe gleda takvu, ona sebi sve više veruje i prašta, i sve se više voli i prihvata. I u svom tom otkrovenju sve se više i više boji da je za tu ljubav možda kasno...

Onda počne da se u sebi oprašta od sveta..., pa se trgne, pljune sebi u lice i osmehne se gorko...: "Eee, budalo jedna!"...

-JA