Lijepe i okrugle...

Day 2,661, 11:00 • Published in Croatia Chile • by Uigeadail

Za one perverznjake koji su pomislili na nešto drugo, da odmah razbijem sumnje. Mislio sam na brojke.

Za koji dan skupiti će se pod ovim prstima 2000 dana boravka pod plavetnilom e-Repa. Iako i nije baš uvijek bilo plavetnilo, jer bilo je i poprilično tmurnih dana, sve u svemu e-proživjeh jedinstveni doživljaj u ovom virtualnom svijetu.

Postoji li išta posebno vrijedno, provedeno u proteklom vremenu, onom koje je uglavnom sličilo na onomatopeju zvukova click, click, click.. bilo mišem ili tipkovnicom? Sigurno da postoji. Već sama dugotrajna prisutnost, u značajnom vremenskom intervalu i za osobe moje dobi, dovoljan je pokazatelj nekakve vrijednosti ideje postojanja u ovakvoj e-virtualnoj zajednici. Sasvim nebitno je koliko je taj proces produkt zaluđenosti i emocija ili sebičnih poriva, ili već bilo čega drugog.

Ono što je mene fasciniralo jest mogućnost postojanja u jednoj jedinstvenoj točki. Iako često znamo spominjati kako prošlost više ne postoji, a budućnost još nije stigla, naše poteškoće proizlaze upravo iz toga. Stvarni život nas često pogura u obračun upravo sa tim poteškoćama, koje su duboko prisutne u našim osobinama. Ma kako one god bile prošlo svršeno vrijeme ili nepostojeći futur.

Igrajući se u imaginarnom svijetu, možemo lako sve to spojiti u jednu točku. Onu jedinstvenu i onu koja je upravo sada. Možemo bar pokušati. I uvjeren sam kako se u njoj možemo opušteno nositi sa svime. Ponekad, kada mi u misli dođe djetinjstvo, čini mi se kako je najčešća rečenica koju sam izgovarao bila „… ma samo još pet minuta…“. I to onih pet minuta u kojima je trebalo voziti biciklu, igrati nogomet, gađati drvenom puškom svu šaroliku zbirku neprijatelja, ukratko činiti sve kako bi sačuvali taj razigrani imaginarni svijet.

Na žalost ili na sreću jednom moramo odrasti. Odrasti i preuzeti svoj obol u obavezama svijeta odraslih. Ali to nam ne umanjuje pravo da sanjamo svoje indijance i kauboje, svoje nogometne uspjehe ili strašne motore sa dvije pedale i dalje. Imamo pravo na produžetak od onih pet minuta i samo o nama ovisi kako ćemo ga iskoristiti i u kojoj mjeri ćemo mu se prepustiti.

I tako sam ja prije 2000 dana pronašao svojih izgubljenih „pet minuta“. Ma koliko izgledalo nekome patetično ili kako bi rekli u modernom izričaju „vejnerski“, eto ja se igram i dalje zajedno sa Vama. Iako je ponekad baš mirisalo na pelin… K vragu i gorčina je sastavni dio tih „pet minuta“, ali je poslije nje zato med slađi.

I što nakon svih tih dana?

Danas, uživajući u mirnim vodama eRepa ipak se ponekad zapitam što pokreće ljudsku malodušnost i što to u nama uvijek iznova probudi samodopadno naslađivanje nad tuđim pogreškama. Pravog odgovora na takvo pitanje nema, i koliko se god dovijao mislima proniknuti u ovu vječnu zagonetku rezultati i posljedice su uvijek u povijesti , ako ne ničega drugoga onda barem eRepa, bili isti.

Bilo kakav uspjeh u ovoj igri uvijek je pratilo nekoliko stvari. Za postizanje uspjeha mora postojati određena doza malicioznosti, dobar dio sreće u nizanju okolnosti, zli tiranin, voljeni vođa, a svakako bi bilo dobro da postoji i određeni broj igrača. Što je taj broj igrača veći, pa makar bile i zle sluge Mordora, postizanje uspjeha je izglednije.

I tada, kada se sve te sitnice i poslože, jedna stvar je neminovna. Neće trajati vječno. Jer prije ili kasnije splet okolnosti odvući će te sitnice na onu drugu, „njihovu“ stranu i tamo daleko zagarantirati uspjeh. A moju… pardon „našu“ stranu ostaviti kratkih rukava.

Upravo u tome i leži ljepota igre. Nepotrebno, i potpuno irelevantno za budućnost, je prozivati krivca oslanjajući se samo na jednu, onu vlastitu istinu. Ili još gore, pritom se nabacivati „pretpovijesnim“ eRep događajima i situacijama koje sa trenutnom imaju zajedničkog koliko i Noina arka sa nosačem klase Nimitz. Slažem se veliki brod je jedno i drugo, ali… tu svaka sličnost prestaje.

Nažalost, opet mi se tekst odužio. Ponekad je teško sabrati misli i o događaju koji traje par minuta, a kamoli o ovakvoj 2000 dana dugoj igri među pixelima. Zahvaljujući vama, suigračima, ona je bila velikim dijelom ugodna i još traje.

Dragim prijateljima, onima koji su dali osnovni smisao ostanku, onima koji se možda i ne slažu ali razumiju, Vama posebna zahvala. Nitko od nas vjerojatno nije planirao na „površnih pet klikova dnevno“ stvoriti nezaboravni doživljaj upoznavanja. Jednostavno se dogodio, i to je prava vrijednost. Zato ću pokušati izgurati još poneki mjesec čuvajući naših „pet minuta“, meni su pomogle, ako zatreba možda jednom pomognu i Vama.

Za sami kraj, ono što mi najviše nedostaje…

For my Lioness 😃

Vaš …… Uigeadail

PS. Tko se zatekne pravi dan na pravom mjestu i u pravo vrijeme, biti će nagrađen 😃