Priča mog prijatelja....

Day 2,009, 10:24 • Published in Bosnia and Herzegovina USA • by belmin97



Priča jednog mog druga koju sam odlučio da zapišem:

Rekao mi je ispravi se. Bilo me je strah i očekivao sam svaki tren da umrem tu u rijeci...

Djetinstvo je čudno doba, ono doba kada čovjek i baš ne razmišlja o onome što može biti posljedica nečega što učiniš. Obojica smo bili mladi, ja i on, moj drug Zoran. Često smo se skupa igrali nogometa tu na igralištu, nekada sa rajom a nekada sami, onako nas dvojica po kiši i po suncu.

Znali smo se od malena, pa nam više nije bilo neobično kada znamo bez izgovorene riječi šta onaj drugi misli. Bili smo nerazdvojni drugovi. Živili smo djetinstvo normalna dva dječaka čija je obaveza i briga jedino bila ona slatka školska, ili ipak ona gdje i kada ćemo se sastati da se poigramo do kasnih večernjih sati.

Radovali smo se svakome danu provedenome u igri, svakom povratku iz škole koja je bila nekoliko kilometara udaljena od mjesta gdje živimo. Radovali smo se raspustu koji je trebao nastupiti za nekoliko dana. Imali smo obojica šesnaest godina tada a ipak smo još uvijek bili dječaci sa onim istim dječačkim snovima. Odbrojvali smo dane , zatim sate do raspusta, radujući se konačno slobodi. Imali smo velike planove za te trenutke odmora.

I prvi dan počeo je burno, kricima djece u dvorištu, zvucima hitne iz daljine i bombama koje su sa obaveznim fijukanjem padale po gradu. Počeo je raspust sa kojim je počeo i rat. Ne razmišljajući izašao sam na balkon, a gromoglasno pucketanje na zgradama ostavljalo me bez daha, bez onog daha koje nastaje iz straha. Fijukanje i zvukovi gelera dok se odbijaju od betonske ograde, o zgrade i o ljude...

Stajao sam na balkonu meni se čini kao vječnost, kao da sam se skamenio nakon prizora koji sam vidio, jedino se još sjećam očeve ruke koja me hvata i ubacuje u stan. Uzeo me je i skupa smo krenuli u sklonište, još uvijek nisam vjerovao.

Noć je bila duga, bio sam umoran ali nisam spavao, na malome prozoriću podruma smjenjivali su se bljesci, a nerijetko se čulo lupkanje po asfaltu kao da komade željeza vučeš o pod. Zaspao sam ne svojom voljom jer moje tijelo više nije moglo da izdrži. U snu sam se pitao gdje je Zoran da li je njega strah, da li on zna šta se dešava.

Jutro je osvanulo kao nijedno do sada, bez struje, plina. Nisam baš mario za to izašao sam vani i kao da je neko napravio drugi raspored moje ulice. Komadi betona,vozila razbacana kao igračke, prazne ulice kao da živim u mrtvom gradu. Pretrčao sam ulicu i ušao u Zoranovu zgradu, a onda brzim korakom uz stepenice. Zorane, Zorane vikao sam ali niko nije otvarao vrata. Komšinica preko puta mi je dobacila: „Ne traži nikoga dijete drago otišli su več jučer.“. Pomislio sam Zoran me napustio otišao je kod svojih bez da je mene zvao. Još uvijek se ponašam kao da je sve isto kao dan, dva, pet ili deset ranije kada smo se igrali.

Surova stvarnost dočekuje me naredni dan kada mi odvode oca, bila je to grupa ljud obučenih u tamnoplave uniforme. Rekli su trebamo te i moraš poći sa nama. Otac me je poljubio, i rekao čuvaj se sine, a majci je rekao neka bude Emina. Rekao sam mu samo „Dobro“ jer sam žurio vani da vidim je li došao Zoran. Možda nikada neću sebi oprostiti taj dan, taj trenutak kada sam ga pogledao u oči, i vidio svoj lik, što ga nisam poljubio ili zagrlio onako jako za kraj ili posljednji put.

Odveli su mi oca, a o Zoranu sam dobio vijest da je sa svojima prešao tamo s one strane Miljacke na Grbavicu. Kažu da je sa „svojima“ tamo su sada „njegovi“ , mada nisam znao o čemu mi pričaju. Samo znam da Saraj'vo kakvo sam znao više nije bilo isto. Čekao sam oca na stepenicama prvi dan i slijedeći i dan nakon toga ali nije se vraćao. Nisam razumio zašto i čemu sve ovo odjednom. Majku nisam pitao ništa, niti sam govorio bilo šta, mada je ona odveć sve znala. U kasnim nočnim satima kada je prestajalo vojno djelovanje čuo sam samo plač majke, plakao sam skupa sa njom ali u tišini svoje sobe dok su mi suze sapirale lice.

Prošlo je četiri mjeseca kako se vodi ovdje rat, majka mi je trudna i treba da se ubrzo porodi, moj rođendan je bio uskoro i onako potajno želio sam da dijete rodi na moj dan. Otišao sam s drugovima da pomognemo komšiji koji je prenosio cigarete s one strane, zauzvrat bi dobijali koju njemačku marku ili konzervu i čokoladu. Dobro se sjećam tih šteka crvenog Malbora i Opatije. Radili smo to redovno i postalo je više praksa. Uzeli smo robu i krenuli pretrčavati preko vode. Prošli smo kroz stare kuće u kojima odveć niko ne živi. I onako saget udario sam u nešto. Pred očima vojne čizme. Podigao sam pogled, a predamnom vojnik sa puškom, naoružan do zuba sa pogledom koji mi je usadio strah u žile. Zgazio je cigare nogom a ja sam dobio šamarčinu. Uhvatili su nas sve i poptrpali u kamion. Dospijeli smo nakon pola sata voznje u jednu kuću, koja je bila kao zatvor. Potprali su nas jedne na druge, sa povremenim udarcima nogom, rukom ili puškom.

Več tri dana smo ovdje, gladni i žedni, a jedina promjena bila je što se smjenjivao stražar koji nas čuva i što mi je danas rođendan. Nisu ulazili unutra sve do danas kada je jedan otvorio vrata. Zabljesnula nas je svjetlost koju danima nismo vidjeli. Dvojica vojnika ušli su i stavili nam poveze na oči a zatim je uslijedio pokret u kamion. Ponovo voznja kao istim putem. Izveli su nas iz kamiona, a jedan od vojnika je rako : „Idite vi ja ću ove riješiti“. Jedan od njih poručio je ne štedi balije. Čuli smo svi, vezanih ruku, vezanih očiju stajali smo kraj rijeke, čuo sam vodu i osjetio njen miris. Osjetio sam da je vrijeme da se rastanem sa ovim svjetom. Pomislio sam na svoju majku, na dijete koje neću upoznati, na dan kada sam zadnji put došao kući. Ubacivao je metak po metak i sa svakim škljocanjem trzali smo se kao da je pucanj. Odvezao nam je ruke i sišli smo u rijeku. Noge su mi bile nakvašene vodom svakog trena očekivao sam da nas ubije ovdje, ovdje na rijeci u gradu u kojem sam se rodio. Ne znam da li zbog straha ili nečeg drugog ali nisam poznavao taj glas, mada sam trebao.

Čuo sam druge dječake i lupkanje po vodi, ali nisam vidio šta se dešava. Odjednom nokoliko pucnjeva i klepetanje po vodi. Gotovo je slijedeći sam. Ispravi se rekao je i na leđima sam osjetio cijev puške. Čekao sam taj hitac da padnem u vodu. Odvezao mi je povez, i još uvijek sam čekao. Cijev se makela sa mojih leđa, rekao je trči brže. Okrenu sam se i bio je to Zoranov otac, trči i ne osvrći se bježi kući dijete. Potrčao sam preko vode, kao nikada do sada. Stizao sam moje drugove koji su odmakli već podaleko. Noć me je zahvatila na ulasku u kuću. Majka je bila u bolnici, porodila se i rodila djevojčicu.

Toliko godina poslije pričam sve ovo, dok gledam svoju sestru koja nosi ono ime koje je bilo posljednja očeva želja, Emina. Da li sam se ja „čuvao“ kako mi otac rekao ne znam, ali jedno znam da nikada neću zaboraviti taj dan kada sam ga posljendji put vidio i one suze na Draganovom licu kada me pustio da bježim...

Udruženje novinara eBiH