U znak sećanja na 24.mart

Day 1,583, 14:09 Published in Serbia Serbia by Llullu

ZLOKOBNO zavijanje sirena najavilo je nalet "Združenih Snaga", protiv Srbije i Crne Gore - oko 20 časova, 24. marta, 1999. godine. Devetnest zemalja Alijanse, bez odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija počele su bombardovanje, najpre kasarni i protivvazdušne odbrane Vojske SRJ, u Batajnici, Mladenovcu, Prištini...

U najvećoj do tada upotrebljenoj sili na neku zemlju, 78 dana i noći u 30.000 vazdušnih naleta i ispaljenih 50.000 razornih projektila - stradalo je dve i po hiljade ljudi: 500 civila, među njima 79 dece. Ranjeno je 12.500 stanovnika. Teško su razoreni infrastruktura, privreda, škole, zdravstveni centri, medijske kuće, spomenici kulture.


Tadašnje vlasti u Beogradu štetu su procenile na oko sto milijardi dolara i zatražile nadoknadu od članica NATO. Istovremeno, grupa srpskih ekonomista procenila je štetu na 29,6 milijardi dolara! Italijanski analitičari dodali su ovome i svoju računicu po kojoj je za taj trošak moglo da se prehrani 79 miliona ljudi u gladnim područjima ove nesrećne planete.

Sa zemljom gotovo sravnjena Surdulica, Kuršumlija, Aleksinac, pod čijim su ruševinama ostale čitave porodice. Još žive slike raspolućenih novosadskih mostova, uništenog valjevskog "Krušika", čačanske "Slobode".

Neposredan povod za NATO bombardovanje Srbije i Crne Gore bila je akcija srpske policije u Račku, jednom od uporišta OVK, 15. januara 1999. godine. Tadašnji šef verifikacione komisije OEBS na Kosmetu, Vilijem Voker, oružanu akciju policije protiv terorista predstavio je kao "masakr" civila. Toga dana počela je medijska priprema za napad.

Dva meseca posle NATO napad je usledio sa brodova u Jadranu, iz četiri vazduhoplovne baze u Italiji, podržane strateškim operaterima koji su poleteli iz baza u zapadnoj Evropi. Potom i iz Amerike.

Stroub Talbot, jedan od glavnih učesnika u pregovorima koji su doveli do završetka bombardovanja, naveo je tada da je "ovo bio poslednji veliki međunarodni sukob", u najkrvavijem stoleću. Bio je to prvi put, u 50 godina postojanja NATO, da je on krenuo u rat. Prvi put da je jedna koalicija zemalja napala neki režim, kako bi ga "brutalno okončala", što su poručivali šefovi Alijanse, izgovarajući se da sprečavaju "humanitarnu katastrofu albanske nacionalne manjine".

Bombardovanje Srbije i Crne Gore završeno je 10. juna, usvajanjem Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN. Dan ranije, predstavnici Vojske Jugoslavije i NATO u Kumanovu su potpisali Vojnotehnički sporazum. Ovim dokumentom utanačeno je povlačenje snage Vojske Jugoslavije sa Kosova i Metohije i ulazak u pokrajinu međunarodnih trupa - Kfor.

Ove snage, u čijem sastavu je bilo 37.200 vojnika, iz 36 zemalja, imale su zadatak da "obezbede mir za sve nacionalne zajednice na Kosovu". Kako su u tome uspele, najrečitiji je odgovor u danima koji su usledili - sa Kosova i Metohije proterano je 280.000 Srba. Kidnapovano je oko 1.500 nealbanaca. U južnu srpsku pokrajinu, gotovo istovremeno, ušlo je oko 800.000 Albanaca, od toga trećina koja nikada na Kosovu nije živela.