Etnogeneza Crnogoraca

Day 1,640, 13:05 • Published in Montenegro Montenegro • by Emperor of Doclea


Preci današnjih Crnogoraca došli su iz Polablja: slovenskog sjeverozapada, smještenog između rijeke Labe i Baltičkog pomorja. Seoba je tekla sa sjevera na jug, s Baltika prema Jadranu. Dolazeći na ove prostore, vjerovatno u ranom 6. vijeku preci Crnogoraca naseljavali su Prevalis, rimsku provinciju.

Ona će kasnije postati Kraljevstvo Slovena odnosno Duklja, a njeni stanovnici Dukljanski Sloveni ili Dukljani. Praplemenski korijen u Polablju veze se za Velete (Ljutiće) ili Obodrite.

Bila je to prva faza slovenske kolonizacije Balkana.

U drugoj koja se desila, vjerovatno vijek kasnije, susjedna područja naseljavali su Srbi i Hrvati. Prasrodstvom preci Crnogoraca bili su najbliži Poljacima i Rusima.

U Polabsko - Baltickom pomorju i u Zetsko-pomorskom arealu nalaze se 865 istovjetna toponima (ili stručno govoreći, hidronima, oronima, patronima, antroponima, etnonima, fitonima). Ako bi se ovome dodali i svi toponimi koji se ponavljaju (istog su tipa, etimoloških osnova), onda bi takav leksikon imao nekoliko hiljada riječi. Nema zapravo toponimskog naziva u ovom podneblju, koje je još uvijek u živoj upotrebi, a da nema svoj jezički i značenjski pandan u praslovenskom ili praslovensko-germanskom imeniku nastalom na sjeverozapadu današnje Poljske. Svoje (imenske) dvojnike tamo, naime imaju i Zeta, Gorica, Podgorica, Tamnik, Topla, Crna Gora, Trebjesa, Blato, Bakovići, Boškovići, Cuce, Dobro polje, Garač, Gradac, Kolašin, Jablan, Komarno, Ljubišnja, Malošici, Moćevac, Morinj, Njegoš, Obrovo, Papratno, Paštrovići, Plavnica (pritoka Labe), Plužine, Poblaće, Pomorje, Pošćenje, Mojkovac, Rasovo, Šljivansko, Svetigora, Topolica.

U registru istovjetnih toponima nalaze se i oni koji se podudaraju sa većinom plemenskih naziva ili naselja: Bajice, Bjelice, Bandići, Šaranci, Rudine, Moračani, Riječani, Gusinje, Cetinje, Ceklin, Kokoti, Ljutići, Vranići, Doljani, Jezera, Rovca, Pješivci, Hoti, Lijeva Rijeka i drugi.

I riječ knez stigla je iz Plablja. Njen dublet župan bila je u upotrebi kod Srba i Hrvata - u susjednim županijama. Zanimljivo je da je titula župan bila jedino u upotrebi poslije pada Zete pod Nemajićku vlast.Isto se desilo i poslije pada Cetinja 1918. Postojao je Cetinjski župan.

Crnogorski glasovni sistem je sačuvao paralelnost sa Poljskim jezikom, što govori o zajedničkom ili suplemenskom životu u pradomovini. Imenitelj im je i ijekavska varijanta za razliku od onih slovenskih grupa koje su Balkan naseljavale kasnije, uglavnom s istoka, a dolazile su iz oblasti Češke ili Rusije.

Onomastičko odslikavanje predbalkanskog zivota polabske praslovenske grupe, koliko zagonetno toliko je i vjerodostojno. Pored ostalog i po još jednoj podudarnosti koja isključuje mogućnost slučajnosti. Osim masovne značenjske identičnosti, mnogi nazivi su našli istovjetan raspored i u geografskom smislu. Tamošnje topografsko grupisanje ima podudaran , "komšijski" raspored i u novonaseljenom Prevalisu.

Onomastička građa o Polablju nađena je i u radovima autoritatvnih imena, evropske slavistike. To su pored ostalih, Hana Sokolova (Poljakinja) i Rajnhold Trautman (Njemac). Osim obrade polabske toponimistike, Sokolova je uradila i mape sa preciznim rasporedom i nazivom svakog mjesta. Te mape su objavljene izvorno u knjizi dr Radoslava Rotkovića "Odakle su došli preci Crnogoraca".

Iz te knjige sam napravio sažetak, a kao što se vidi i strani naučnici su pravili radove na ovu temu, kao i neki srpski naučnici.

Dukljanski sloveni su došli iz Polablja.

Izgleda da je Relja Novaković ovo prvi primjetio, ali je kasnije dosta detaljnije razrađeno, uzimajući u obzir veliku količinu pisanih izvora u posjedu Poljske, Njemačke, Litve i drugih zemalja sa gravitacijom prema baltičkom moru i polablju i drevnim slovenskim zemljama zapadno i sjeverno od Labe.

Za početak pomenimo oko 1200 istovjetnih toponima za područje baltičkog pomorja i Zete i Pomorja na Balkanu.

Sa sigurnošću se može reći da je čitav prostor od Drača do Stona i od Jadrana do Raške naseljen istovjetnim plemenom Ljutićima i to u prvom talasu slovenske ekspanzije na Balkan. U ovo veliko pleme svakako spadaju drevni Neretljani iz Paganije.

Ipak gro toponima, oronima itd nalazi se na području stare Zete, ali se širi daleko na sjever. Ljutići ili Veleti, Vilci (njemački naziv) važno je pleme za slovenski svijet.

Izuzetno vojno organizovani oni su uspjeli u nekoliko mahova da dođu i do današnje Holandije i dugo da drže u potčinjenosti tamošnje Frizane i Saksonce o čemu imamo obilje pisanih izvora koje berlinska škola minimalizuje, ali naselja kao Slovenburg ili Vilcheburg VIŠE NEGO POUZDANO NAM GOVORE DA SU OSNOVANI KNEŽEVIMA Veletskim, odnosno Ljutićima.


Na istok takođe daleko ekspandiraju naseljavajući zemlje ruskog Novgoroda đe dugo žive u zajednici sa skandinavcima i sjeverjanima formirajući okosnicu nove ruske kolonije na slovenskom sjeveru.

Ipak najznajčajniji pohod prave na jug, đe stižu čitavih sto godina ranije od Srba i drugih slovena na Balkanu. Da su Pomeranci odnosno Ljutićki ogranak držali čuvenu Arkonu odnosno ostrvo Rujan, koje je dobilo ime po biljci Ruj, koja se koristila za farbanje tkanine u crvenu boju, neposredno nam svjedoči istovjetni naziv iste biljke u Crnoj Gori, koja je za vreme knjaževine Crne Gore korišćena za farbanje tepiha i bila značajan crnogorski artikal za izvoz.


Čak imamo i neke od naziva plemena identične u Pomeraniji i sjeverno od Labe sa onim u Zeti i Pomorju. Ovolika količina istih toponima nikako ne može da se podvede pod zakon slučajnosti jer je suviše specifična i u velikom broju a često i odgovara fizičkom rasporedu u baltičkom pomorju tako da je o nekoj slučajnosti nesuvislo govoriti.

Poznata je stvar da oni koji se sele daju svoje nazive rijekama, naseljima, brdima i mikrotoponimima a često se daju imena koja su slična starim nazivima.

Ovaj dio slovenske zemlje je imao svoje ime i zvao se "Pomorje", isto kao sto se dio Jadrana (od Bojane do Neretve) naziva "Pomorje" u istorijskim spisima ,kao i titulama vladara ovih krajeva.

Kako možemo da objasnimo da postoje tako specifični toponimi zapadno od Labe kao npr :

Morača, Cuce, Boan, Podgorica, Bojana, Kriči, Pješivci, Kras, Bjelice, Veleti, Ljutići, Trebinje, Drobnjak, Gorica, Bobovo, Zenta, Lovćen, Rama, Ribnica, Sušica, Gostilj, Gostun, Gradac, Gradište, Grahovo, Kuči, Ceklin, Rumija, Orjen, Prekornica, Lisac, Kom, Vilusi, Mataguži....itd itd.


Mnoga od ovih mjesta postoje i danas, kad su davno ponjemčeni ostaci slovena ali imena ipak svjedoče o zajedničkom korijenu (kao i ista specifična prezimena ili rijetka slovenska imena koja se srijeću isključivo u Crnoj Gori ili nekad u Pomeraniji ili Pomorju kod Veleta = Ljutića.

O tome piše Relja Novaković (on pominje četiristo istih toponima) ali kada su pažljivije analizirali starosaksonke i poljske izvore našlo se još oko osamstotina istih naziva).


Da bi sve vjerodostojnije bilo to su poljski etnolozi i lingvisti obrađivali.


Ovo su suve cinjenice, koje jasno pokazuju prapostojbinu Crnogoraca, dok je prapostojbina Srba bila na nekom drugom mjestu.