A je l’ se ti plašiš nečega?
Don Lazo
- Ostavi uključeno svetlo – kaže mi dok se na prstima iskradam iz sobe.
– Zašto sine?
– Zato.
– Pa nije valjda da se toliki momak plaši mraka?
– Tata.
– Molim?
– A je l’ se ti plašiš nečega?
– Ko, ja? Tata se ničega ne plaši, dušo.
Tata se ničega ne plaši...
Osim da ćeš mi porasti pre nego stignem da te dobro izgrlim i izljubim i da ćeš mi iskliznuti iz ruku dok trepnem okom. Plašim se da se nećeš sećati dana koje smo proveli zajedno i da će ove naše godinice izbledeti kao stara hartija. Plašim se da će te sutra neki strašni pubertet uzeti pod svoje i da će te biti teško voleti, da ću zagledati to lice, tražeći nekakav trag onog ždrebeta što je jurcalo kroz kuću, skakalo po krevetu, smejalo se, nekada davno.
Plašim se da ćeš mi prebaciti jednog dana sve one stvari koje deca inače prebacuju očevima, nezadovoljna svojim likom u ogledalu, nesrećan zbog svih onih nesreća koje, nekako, idu u paketu kad imaš petnaest, šesnaest godina. Da ćeš mrzeti svoj nos i kriviti mene zbog toga jer su tvoj nos i moj nos isto. Plašim se da ćeš bežati od mene kao od kuge, da ćeš me se stideti, da više nećemo pričati ni grliti se kao sada, da nećeš utrčati u kuću, baciti ranac na pod i sav zadihan mi reći – znaš šta se danas desilo u školi?
Plašim se da ćeš se kriti od mene, da ćeš me lagati, zatvarati se u sebe, da više neću biti drag gost u tvome svetu, u tvojoj sobi. Treskaćeš vratima, govoriti jezikom koji ne razumem, plakati za svaku sitnicu, tražiti svoja prava, odlaziti bez pozdrava, prkositi bez razloga. Strah me je da ćeš se promeniti, da ćeš gurati svoje stvari pod krevet, moje srce pod tepih, ostavljati nered svud za sobom – prosute mrve, šolju s jogurtom, omote od žvaka.
Plašim se da ćeš se povući u sebe i da više neću umeti da te nađem. Da ćeš prekidati vezu svaki put kad uđem u sobu pod izgovorom da nešto tražim. Tražiću tebe, a ti ćeš biti sve dalji. Onako kako sam ja svojoj majci bivao, a ona svojoj i tako redom. Strah me je da ću pričati, a da me nećeš čuti. Da ćeš, meni u inat, raditi protiv sebe. Da će te na brzinu smotati neka pogrešna, koji te ne zaslužuje, koji neće umeti da voli svaku tvoju pegu na licu i da ću zalud govoriti “nije za tebe, možeš i bolje”. Plašim se da će te nešto boleti, a da nećeš smeti da mi kažeš. Plašim se da ćeš jednog dana ležati sam, u nekom tuđem mraku i da neće biti nikoga da upali svetlo.
Plašim se da ću, jedne sparne junske večeri u 24:00, gledati u sat i pitati se što te još nema. Da će mi glavom proći sve one strašne slutnje na koje smo, mi, roditelji, pred bogom pretplaceni. Plašim se da ću te pozvati, tek koliko da znam da si dobro i da će mi uljudan ženski glas s druge strane reći da “birani korisnik trenutno nije dostupan”.
Plašim se da neću biti uz tebe kada ti bude najteže. Da me neće biti ni kada ti bude najlepše. Plašim se da ću ti, kako život bude odmicao, sve manje biti potreban i da ćeš me zguliti sa sebe kao staru, osušenu kožu. Bojim se da će proći godine pre nego me ponovo pogledaš i u meni prepoznaš sebe. Pre nego što, listajući albume, primetiš kako, gle čuda, na isti način sklanjamo kosu s čela, na isti način se smejemo, podižemo obrve, mrštimo kad nam nešto nije potaman i da će proći ledeno, kameno, bronzano doba pre nego što shvatiš da smo slicniji nego što možeš i želiš da veruješ.
Plašim se da ćeš ličiti na mene. Da ćeš nositi ovu istu tvrdoglavu crtu, kao beleg na čelu, da će te po tome poznavati i govoriti ti kako si “isti otac”. Plašim se da ćeš zbog toga neke škole skupo platiti a lekcije učiti po više puta. Plašim se i da nećeš ličiti na mene. Da nećeš umeti da grliš onako kako ja grlim. Da se raduješ životu onako kako se ja radujem. Da ćeš u želji da što dalje pobegneš od mene, dosadnog i napornog oca, pobeći i od sebe i da neću stići da ti kažem koliko te volim dete moje.
Eto, toga se tata plaši i to, onako, baš baš...i nicega vise.
EDIT: Tekst nije moj, preuzet je sa fb stranice. Ovo je originalni autor https://www.lepotaizdravlje.rs/lifestyle/blog/duda-alapaca/duda-alapaca-i-to-onako-bas-bas/
Comments
...
Potrudi se ti da budes "otac" , "tata" , umece on to nekad da razume , ali tu je i vaspitavanje . Nekad samar , moze da vredi mnogo vise od svih "lepih reci " . Moj otac za mene i brata je umro mnogo davno , jos je ziv , al je umro . A zasto je umro !? Umro je , zato sto je alkoholicar , cije je idol samo njegov brat , moj stric . Svi su mu bili preci od nas dvojice , pijanci koji ga tapsu po ramenu dok sere , sedeci na polupraznoj gajbi valjevskog piva ispred lokalne prodavnice . Znao je majku i da mlatne , i kad je kriva i kad nije , nije mu to bilo nista strano . Slepo manipulisan lazima svog "brata" , on otac nikad nije bio . Inace bio je domazet , ili kako se kaze u zargonu bio je udat , imao je ogromnu zemlju na raspolaganju , veliko imanje , svu mehanizacijju . Na prvu loptu bili smo porodica iz snova , al unutra jako trula . Svake nedelje bi isli sa njim kod babe i dede , i uvek ista prica , vratio bi nas kuci posle par sati , pa bi se ponovo vratio . Ne znam cime su ga trovali , al on svake nedelje nije bio isti covek , gledao je sve nas dole drugim ocima , kao da nismo njegovi , kao da je sve to tudje . Polu pijan svadjao se svako vece sa majkom "nedeljom" , a mi smo slusali . Sad ima plac pored svog bate ,koji ga je unistio , i zivi sa drugom zenom . On jos uvek misli da izmedju nas postoji odnos , otac sin , al taj odnos je davno umro .
Sutra ili cu biti covek prema deci i buducoj zeni , ili se necu ni zeniti , al ja isti pakao necu prozivljavati ...
Dirnuo me malo clanak , izvini sto sam se raspisao . Uzgred , imas talenat za pisanje , oprobaj se u pisanju ...
.................
Свака ти част. Не памтим да сам у скорије време прочитао овакo ОДЛИЧАН чланак у овој уснулој игри.
V37 + S20
o7
брате....
od ovog može da se rikne
o7
erepublik.com/en/article/2684644
Time for new server?