Join the new world

Opet imam potrebu nešto napisati, odnosno nadrljati. Kao i uvijek, nemojte me shvaćati ozbiljno.

Kao prvo, moram se izjadati jer me jučer ovdje uporno dočekivala nekakva kokoš sa tehničkim afinitetima (zaključila sam to po njezinom šarafcigeru), tako da nisam mogla ući u igru i klikati po šarenim sličicama. A to nije fora. Niti najmanje.

Nego, sinoć mi je na oči došao čudan san. Nema smisla da prepričavam cijeli taj kaos, nego ću samo baciti crticu-dvije. Ukratko, radilo se o tome da sam pobjegla u šumu i tamo ostala živjeti. Bilo je sve to jako zgodno dok mi nekakvi ljudi nisu ušli u trag, dojahali na ogromnim kosilicama koje su uništavale sve pred sobom i pokušali me uhvatiti. U tome, nasreću, nisu uspjeli. I dok sam tako bježala, nabasala sam na veliko jezero koje je gotovo presušilo. Preostala voda, koja bijaše iz nekog razloga topla, sezala mi je do gležnja; a iz muljevitog dna stršalo je bezbroj kovanica. Neke od njih bile su kune, neke lipe, dok ih je mnogo više bilo stranog porijekla, sa mističnim slovima koje nikad prije nikad nisam vidjela. Naročito me zbunila velika, debela četvrtasta kovanica - ili barem predmet sličan kovanici - sa nekakvim ruskim natpisima. Naime, nakon boljeg proučavanja otkrila sam da je to nešto poput džepnog sata - ta stvarčica mogla se otvoriti i unutra su bile kazaljke, ali bez zaštitnog stakla. I da stvar bude zanimljivija, taj sat je savršeno radio. Čudna su stvar ti snovi.

I još nešto: danas sam vidjela čovjeka koji stoji sa transparentom. Na njemu je pisalo kako je švorc i da mu očajno treba lova jer se mora brinuti za dvoje male djece. Dolje su bili nacrtani žuti smajlići. Deprimiralo me to. Ljudi prolaze i prave se da ništa ne vide, glavno da je njima dobro, a tuđa patnja ih se ne tiče. Čak niti smajlići više ne dopiru do njih.

P.S. Prvi komentator dobiva 1000 HRK - i smajlić 🙂