Join the new world

''Jedan od Albanansa ga je ošamario, nisu mu zaboravili što je govorio istinu o njihovim zlodjelima. Pitam ga, šta si mu rekao? Šta da mu kažem, ošamario si sebe, nisi mene'' , otkriva nepoznate detalje o pokojnom patrijarhu igumanija Fevronija.

Kada je igumanija Fevronija, 1957. godine, sa sestrinstvom došla u Pećku patrijaršiju i preuzela brigu da se “kuća kući”, u isto vrijeme za episkopa raško-prizrenskog postavljen jevladika Pavle, kasnije 44. po redu patrijarh srpski. Sa viješću o postavljenju vratile su joj se slike iz manastira Jovanje, gdje je zamonašena.

- Pavle je bio u Blagoveštenju, a to je na neki kilometar od Jovanja – sjeća se. Dođe on, popne se na jabuku. Bere i ćuti. Kad napuni korpu, prvu izaspe sestrinstvu.Drugu za narod koji dolazi. Tek treću nosi sa sobom. Ni pomislila nisam da ćemo ga ovdje dočekivati kao našegpatrijarha – prisjeća se ona.

Izbor je obavljen početkom decembra 1990. godine, kada je na tronu Svetog Save Pavle naslijedio patrijarha Germana.

- Javlja mi se đakon Toma iz Beograda, iz Patrijaršije. Veli: “Znaš li ko je sada patrijarh?” “Odkud ću znati?!” A on će: “Pavle, Pavle!” E, kažem: “Vi ćete njega pojesti za tri godine…” Dobro je da nisam bila u pravu – kaže igumanija Fevronija.

Nije bilježila koliko je puta dolazio poslije ustoličenja.


- Malo, malo, pa eto ga. Samo se stvori na kapiji. Sam. Vozom dolazio, u početku. Poslije, autobusom. Žalost me obuzela kad je po Vidovdanu, devedeset devete, iz Gračanice stigao u pratnji strane vojske. Narod ga, nesrećan, ovdje dočekao. Porta puna, a tišina kao da nikog nema. Niko ga ništa nije pitao. I šta da ga pitaju… Oni idu, a on došao. Obilazio je, u tom danu, stradalu Metohiju. Spaljene crkve i manastire. Porušene. Kad se vratio, riječ nije progovorio. Poslije večernje službe, ostao je dugo u manastirskoj crkvi. Te noći ni trunke nije zaspao - otkriva monahinja.

Ni igumanija ga ništa nije pitala. Samo dvije nedjelje prije Vidovdana, razgovarali su dugo, u istom salonu konaka u kome danas bilježimo ovo kazivanje.

- Pitam ga: pobogu Djeda (tako smo ga u Patrijaršiji zvali), što Slobodan potpisa ono zlo u Kumanovu? “Morao je”, kaže. “Zaprijetili su da će nam sve živo na zemlji pobiti…” Otelo mi se, glasno: “Ionako će nas pobiti.” Nije mi na to ništa odgovorio – navodi ona.

Sjeća se mati Fevronija da je volio da dođe u manastir, posebno zimi, za Božić. Ostane nekoliko dana.

- Okupi sestrinstvo i uči ih pjevanju. Dvije iz Gračanice, dvije iz Deviča, Julijana i Anastasija, četiri odavde. Vježba s njima osmoglasnik. Poslije ode u svoju sobu, u konaku. Čita… Piše… Ujutro, prije zvona, eto ga u kapeli. Kad sestra ode da mu pospremi krevet, vidi da je on u stolici dremnuo – priča igumanija, i dodaje da je takav bio i dok je bio episkop. Tokom njegovih gotovo trideset i četiri godine episkopskog staža, mnoge su nedaće za crkvu i narod zajedno nosili i rješavali. Često se to breme svaljivalo samo na njihova leđa.

- Bilo je to vrijeme nacionalizacije, oduzimanja imanja manastirima i crkvama. Njive i šume, sve ono što je kroz vijekove sticano ili na poklon dobijano… Od čega se ne samo živjelo i prehranjivalo, nego i narod sačuvao, odjednom je usahlo. S jedne strane, država oduzima. S druge, što je preteklo, otimaju Albanci. Imanje da i prežališ, a kad nasrnu na crkvu. Na monahinje. Na djecu… To je bolno – kazuje igumanija.

Stalno joj se vraća u sjećanje dan kada se, jednom, episkop Pavle vratio iz Deviča. Bio je potresen. Ispričao je da su Albanci dvanaestogodišnju djevojčicu oteli iz manastira Devič, u kome je podizana od svoje pete godine.

U Beograd je odmah poslao izvještaj. Teško mu je bilo što nikakav odgovor nije dobio. Kad je ponovo napadnut Devič, a mati Paraskevi prebili ruku, opljačkali manastir, oteli što se oteti moglo, ponovo je pisao gore.

Ovoga puta nije ostao bez odgovora. Ali ni to nije bilo dovoljno da se zaustavi nasilje. Sve je opet zabašureno.

- Ni našim ljudima, Srbima, koji su bili u vlasti na Kosovu i Metohiji nije odgovaralo da se zna da ovdje mnogo toga nije u redu. Čak su ga upozoravali da pripazi šta u Beograd javlja. Tako su se osilili i oni što su, poslije, nasrtali na Patrijaršiju, pa su zapalili patrijaršijski konak.Umalo manastir da nam živ, u vatri, izgori. Ne želi igumanija da imenuje nikoga. Izbjegava da imenuje narod iz čijih su redova izgrednici. Kaže, nisu svi isti. Ne želi ni o politici, mada vijesti prodiru i preko manastirskih zidina. Politika je ova naša crnina, kaže nam. Dodaje da u svakom narodu ima kukolja: kao što među nama ima loših i među njima ima dobrih. Ali onaj “kusi” ne da žitu da se uspravi – navodi ona.

E, taj kukolj njihov prepriječio je put patrijarhu, kad se vraćao iz Drenice. Jedan od njih ošamario ga je, nisu mu zaboravili što je govorio istinu o njihovim zlodjelima, pričao nam je kad je došao u Patrijaršiju. Pitam ga, šta si mu rekao? Odgovorio mi je, sa hrišćanskom smirenošću i trpeljivošću, šta da mu kažem, ošamario si sebe, nisi mene. Ko udari na istinu, ona će mu se osvetiti. I za sebe. I za sve svoje – opisuje reakciju preminulog patrijarha ova monahinja.

Igumanija pećka, Fevronija, bila je na ustoličenju tri patrijarha. Germana i Pavla u Sabornoj crkvi, u Beogradu, a Irineja, sadašnjeg srpskog prvoarhijereja u Pećkoj patrijaršiji.

- Kada je Irinej rukopoložen u Sabornoj crkvi, zdravlje me naglo na putu prema Beogradu izdalo. Završila sam u bolnici. Sutradan, eto novog patrijarha, da me posjeti. Kažem mu: hrabro nosi svoj krst, a on: živa ti meni i zdrava bila – završava ona.
I TAKO TO IMA VEZE SA E REPUBLIK.......