Join the new world

Zmajevi koji lete i bljuju vatru (i otimaju princeze!) su hiljadama godina prisutni u raznim kulturama širom svijeta, a s obzirom da nikada nije pronađen niti jedan jedini fosil ili dokaz da su oni ikada zaista i postojali, možemo sigurno pretpostaviti da su ova mitološka bića ništa drugo nego plod ljudske mašte.

Ali, da li je uopšte moguće da zmajevi postoje? Jedan od naučnika koji vjeruju da je ovo pitanje validno u nauci, paleontolog Henry Gee, tvrdi da ne trebamo istraživati samo ono što već znamo, već da se prava nauka krije iza pitanja ‘što ako?’

Dakle, da li mitoliško biće, ogromni mesožder sa oštrim zubima koji bljuje vatru i krilima dovoljno snažnim da poleti uopšte može postojati? Ako uzmemo u obzir tri glavne karakteristike mitološkog zmaja i uporedimo ih sa drugim ‘stvarnim’ životinjama: izgled, krila i bljuvanje vatre, čini da zmajevi i nisu baš toliko nemogući…

Izgled mitološkog zmaja

Razne kulture su imale različite opise za zmajeve, neki su bili dovoljno veliki da se omotaju oko cijele planete, dok su drugi bili mali kao obični vrabac. Neki su imali krila i četiri noge, drugi samo krila, treći samo noge… No, generalna slika zmaja se sastoji od četiri razvijena uda (prednje i zadnje noge), glave i tijela koji podsjećaju na nekoliko vrsta guštera, kineskog aligatora i drugih sličnih životinja, te velika krila koja opet imamo priliku da vidimo i na nekim životinjama koje zaista postoje.

Draco volans



Jedna od takvih je Draco volans, ili Leteći Zmaj, član porodice guštera koji lete (preciznije, koji jedre), poznatijih kao Draco. Leteći gušteri ne lete u punom smislu te riječi. Pomoću krila ne mogu da polete sa zemlje, ali im pomažu pri jedrenju i daju im kontrolu pri kretanju kroz vazduh. Također koriste i svoje duge repove za dodatni manevar. Draco volans može uspješno jedriti na razdaljini od desetak metara.

Kineski aligator



Vjeruje se da su kineski aligatori poslužili kao inspiracija za zmajeve u azijskoj kulturi. Iako nemaju krila, njihovo tijelo i glava dosta podsjećaju na zmajeve koje možemo vidjeti na drevnim slikama, ali i u modernijim prikazima ovih mitoloških bića. U kineskoj mitologiji, zmajevi su usko povezani s vodom: Oni su čuvari kiše, ali u trenucima bijesa također su sposobni za stvaranje velikih poplava. Nažalost, kineski aligator je danas jedan od najugroženijih gmazova na svijetu.

Komodski zmaj



Neki stručnjaci za mitologiju vjeruju da je upravo komodski zmaj poslužio kao inspiracija za mitološke zmajve te da sve srednjovjekovne priče o zmajevima zapravo potiču s otoka Komodo. Nakon što su kineski mornari još u davnim vremenima plovili vodama današnje Indonezije, sa sobom su donijeli priče o velikim zvijerima koje su kasnije preuzeli i vjerovatno značajno preuveličali arapski trgovci, a preko njih i ostatak svijeta. Njihovi žuti jezici i loš zadah lako su mogli prevariti umorne kineske mornare kojima je iz daljine moglo izgledati da ovi gušteri bljuju vatru.

I ostali…



Postoji jako mnogo životinja koje se mogu vezati za nastanak priča o zmajevima, a često se vežu za različite kulture. Na primjer, u Indiji zmajevi više liče na zmiju nego na guštera, i zbog toga se vjeruje da je njihova varijanta mita nastala od pitona. Dalje, tu su gušteri poput Chlamydosaurus kingii (slika iznad) i Pogona vitticeps, te mnogi drugi slični reptili…

Krila i mogućnost leta

Posmatrajući životinje iznad, lako se da zaključiti da da izgledom mitološki zmajevi mogu postojati, ali da li životinja velika kao aligator, ili čak i glomazna kao slon može upšte poletjeti? Naučnici kažu da samo održavanje u zraku i nije toliki problem, sve dok imaju dovoljno velik raspon krila (jer tad mogu jedriti), ali pravi problem nastaje kod samog uzletanja.

Jedna vrsta životinja koja je izumrla prije 66 miliona godina – pterosaurs – nam govori da nije nemoguće da zmaj, kakav je prikazan u mitovima, može poletjeti.



Veliko biće može poletjeti, pod uvjetom da ima dovoljno velik raspon krila koja mogu nositi njegovu težinu, te da ona mogu dosegnuti određenu minimalnu brzinu polijetanja. Ova brzina polijetanja ovisi o opterećenju krila.

Najmanji pterosauri, daleki rođaci gmizavaca, ptica i dinosaura, nisu bili veći od vrabaca. Najveći je imao raspon krila oko 10 metara, kao i manji avion. Međutim, kosti pterosaura su bile jako lagane.

Iako danas ne viđamo ogromne životinje kako lete iznad naših glava, u teoriji bi bilo moguće da jedna takva, sa rasponom krila od 10 metara (i više) i jako laganim kostima leti (i otme princezu i zlato?).

Mogućnost bljuvanja vatre

Na kraju dolazimo da posljednje, ali i glavne karakteristike jednog mitološkog zmaja: bljuvanje vatre. S obzirom da još nikada nismo svjedočili da jedna životinja ovo može postići, ipak postoje neke koje su poprilično blizu, te koje nam govore da čak ni ovo nije u potpunosti nemoguće…

Sve što je potrebno jednom zmaju to je mogućnost sintetiziranja tekućine koja se može pohraniti u žlijezde, a koja se zapali kada dođe u kontakt sa zrakom. Raspon mogućih tekućina je velik, a poznato je da gmazovi (i mnoge druge životinje) mogu ispustiti mnoge neugodne tvari kada se osjećaju ugroženim.

Jedna od životinja koju možemo pomenuti je Stenaptinus insignis (bombarder buba), koja doduše ne bljuje vatru, već jako vrelu tekućinu. Ona sintetizira mješavinu vodikovog peroksida i hidrokinona koji, kada je ugrožena, oslobađa u “komoru za izgaranje ‘, gdje enzimi reaguju na ove dvije tvari, miješaju ih, te na kraju proizvode otrovni benzokinon i jako mnogo topline. Rezultat: kipuće vrela tekućina koju buba ispusti na predatora.



Iako još uvijek nije zabilježena kod neke od stvarnih životinja, lako je zamisliti biološku sintezu spoja koji se spontano zapali kada se ispusti u zrak. Jedan kandidat može biti organsko otapalo dietil eter: bezbojna slatko-mirisna tekućina koja stvara jako mnogo izuzetno zapaljive pare.

Nakon što dospije u zrak, dietil eteru ne treba vatra da se zapali, sve što mu je potrebno to je topli cilindar ili čak i statički elektricitet koji se generiše kroz kretanje tekućine iz jedne posude u drugu.

Jedna životinja bi lako mogla držati zalihe dietil etera u sebi, kao što zmije drže otrov, a također bi isti mogla i zapaliti prilikom ispuštanja tako što stvori statički elektricitet prisilnim, mišićnim kretanjem tekućine kroz usne šupljine i preko zuba. A pošto je para dietil etera toliko zapaljiva, samo malo ove tekućine bi bilo dovoljno za jak i dugotrajan plamen.