Join the new world

CRO-A-TIE

Jeste li znali da kravata potječe od Hrvata?




Stare i mudre knjige svjedoče da je jedan mali europski narod osvojio više svijeta od Batu-kana i starih Rimljana. Još sredinom sedamnaestog stoljeća krenuo je tiho, bez mržnje i oružja, iz svoje kolijevke između Panonske ravni i Jadranskog mora, i stigao u bezbrojna mjesta poznatog svijeta.

I danas se posvuda vide tragovi tog osvajanja. Simbol našeg naroda nose već ljudi cijelog planeta. Nose ga blizu srca, između košulje i kauputa. Štoviše, on ih grli oko vrata poput dragog prijatelja.

U vrijeme europskog Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.), legendarna laka hrvatska konjica stigla je i do Pariza. Zanimljivo je da su Hrvati, kao dio svoje tradicionalne odore, na sebi svojstven način vezali oko vrata slikovite rupce.

Ovaj lijepi „hrvatski stil“ osvojio je probirljive Parižane u vrijeme Luja XIV. i oni su usvojili novi modni predmet koji se nosio „a la maniere croate“ (na hrvatski način) i taj izraz je ubrzo postao korijenom nove francuske riječi „cravate“. Tako je kravata kao znak kulture i otmjenosti ušla u ondašnju građansku modu i osvojila cijelu Europu, a danas i cijeli civilizirani svijet.

LEGENDA O MARKU POLU

Marko Polo, slavni svjetski putnik i mletački trgovac, postao je poznat zbog zapisa o svom putovanju kroz Kinu, a jedna od najpoznatijih legendi o Korčuli svakako je ona koja govori o njegovom korčulanskom podrijetlu.
Marko Polo 1295. godine vratio se sa svog legendarnog putovanja po Dalekom Istoku koje je trajalo 17 godina i na kojemu je upoznao najpoznatije tadašnje vladare, njihove narode i brojne običaje.

LEGENDA O HRVATSKOM GRBU

Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji.




Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju.

Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.

MEDVEDGRADSKI TOP

Oko 1588. godine Turci su porazivši naše, došli čak do Save, tamo se naselili i opasno prijetili Zagrebu. Jedne noći kada su turski vođa i svi Turci okupljeni oko stola bili vrlo veseli, točno u trenutku kada su pred Hasan-pašu donijeli pečenog pijetla, zaružio je gromoviti glas, puknuo je top u Medvedgradu i topovska kugla udarila je u pijetla. Uvidjevši zlu kob, Turci su se razbježali i nikada nisu napali Zagreb.
Legenda kaže kako su stanovnici Zagreba, u znak zahvalnosti nastavljali pucati iz topa, svaki dan, točno u podne, a ta tradicija zadržala se i do dan danas.

LEGENDA O ZAGREBU

Poznata legenda o nastanku imena grada, u kojoj stari drevni ban, umoran i žedan, naredi djevojci Mandi da donese vode s izvora. Ban reče: „Mando, dušo, z a g r a b i !“ I tako nastane Zagreb i Manduševac... Neprovjereno i nepouzdano, kao i većina legendi, ali u svakom slučaju simpatično i slikovito, kao vrsta praodgovora na vječno pitanje: zašto su Zagrepčanke tako šarmantne, feš, šik i hercig? Pa, valjda zato što je već prva od njih, ona koja se prema legendi tu zatekla u trenutku nastanka imena grada upravo bila takva. Takva je naime, morala biti, dok je ban tako lijepo i nježno oslovljava: Mando, dušo, zagrabi...

HRVATSKI VOJNICI

Hrvati su dugo u svijetu bili poznati upravo po svojim vojničkim vještinama, a povijesne neprilike vodile su ih u brojne ratove gdje su se borili za svoje ili strane gospodare, ili bi pak svojevoljno stupali u službu onoga koji ih je bio spreman platiti.

Jedna od najranijih epizoda iz hrvatske povijesti o kojoj je u 10. stoljeću pisao bizantski car Konstantin Porfirogenet je ona da su Hrvati nakon pokrštenja obećali papi da nikad neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli.






Tijekom Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.) hrvatske postrojbe zamalo su 1757. osvojile Berlin, a uspjele su kao trofej zaplijeniti nekoliko pruskih ratnih zastava i šah kralja Friedricha Velikog. Šah i zastave je 1941. Ante Pavelić poklonio Adolfu Hitleru koji baš nije bio oduševljen što ga se na takav način podsjeća na hrvatske pobjede i njemačke poraze.

Hrvatski vojnici istaknuli su se i u pohodu na Rusiju početkom 19. stoljeća, pa je Napoleon ustvrdio da bi, kad bi imao 100.000 Hrvata, osvojio cijeli svijet. Pod banom Josipom Jelačićem 1848. hrvatske postrojbe sudjeluju u gušenju mađarske revolucije čiji vođe Hrvatskoj nisu priznavali pravo na postojanje.

U Prvom svjetskom ratu hrvatski su se vojnici borili na austro-ugarskoj strani u Srbiji, Galiciji i na Soči, gdje su pružali žestok otpor talijanskoj vojsci čiji su cilj bile Istra i Dalmacija. Zapovjednik bojišnice Svetozar Borojević zbog zasluga je kao jedini Hrvat dobio čin feldmaršala.

Brojni Hrvati kao dobrovoljci odlaze u Španjolsku u Građanski rat (1936.-1939.) na strani republikanaca, a dio ih se kasnije bori u francuskom Pokretu otpora, poput Ljube Ilića koji je 1943. postao zapovjednik svih jedinica sastavljenih od stranaca.

Nažalost, u doba Drugog svjetskog rata Hrvati su bili prisiljeni ginuti i za Hitlerove interese na ruskoj bojišnici. Njemački časnici hvalili su junaštvo Hrvata, posebno u bitci za Staljingrad, ali od njih 5000 u domovinu su se vratili rijetki. Nakon 1945. bilo je Hrvata koji su se uključili u francusku Legiju stranaca i borili se kao plaćenici diljem svijeta, a među njima je najpoznatiji Ante Gotovina, koji se kao i još nekoliko bivših legionara 1991. vratio u Hrvatsku i uključio u Domovinski rat.

Hrvatski vojnici i danas su prisutni na svjetskim ratištima, ali kao dio mirovnih snaga UN-a i NATO-a i primaju pohvale za svoju profesionalnost.