Zamka za budale

Day 3,030, 08:24 Published in Serbia Serbia by The Other One

Trpanje. Tačnije utrpavanje. Postoje ti neki ljudi koji su svakoj čorbi mirođija. Nesazreli i nedorasli svom sopstvenom životu, najlakše im je da tuđi život posmatraju kroz prizmu svojih neuspeha. Uglavnom su to ljudi koji su čekali da im nešto padne s neba, pa čekajući na to čudo života, lakše dočekuju tuđi život. Ljubitelji sapunica. Publika puna kritike, koja je sama po sebi kritična za okolinu. Neznalice sa dugačkim jezikom. Žele biti glumci, ali bivaju samo talentovani statisti.

Sa druge strane, sjajni glumci, cirkuzanti, hrane ih svojim nekonvencionalnim životom. Njima baš i jeste potrebna takva publika, samarićani, dobrih namera. Baš takvi aplaudirajući ili zviždeći kritičari koji će da reaguju na njihovu nesreću. Doživljenu, stvarnu, opipljivu, ali ipak nesreću. Zaboravljaju da je put do pakla popločan najboljim namerama i da ih takva publika čini još nesrećnijima. Ali... Neko se veseli uz tužne pesme. A voleti svoju bol je najveća od svih nesreća.

Nepostojana sreća ili postojana nesreća. Tabula raza i zatvoren krug u vrzino kolo.

Ipak, poneko se istrgne iz svega toga. Nađe svojoj glavi mesto. Ili mu neko nađe zadnjici mesto. Nema razlike. Udobno je, ušuškano. Lepa, ponosna, uzdignuta glava ili vešto, u meki dušek zavaljena trtica, koju ništa ne žulja. No ipak, ni oni nisu savršeni. O, nikako! Oni stvarno uživaju u svom životu, srećni su, misle da su postigli nešto više izašavši iz kolotečine. A ustvari... Samo su zaslepljeni svojim ili tuđim idealima. Oni žive onako kako im je neko rekao da treba, streme ciljevima koji su im drugi postavili i misle da je to uspeh. Ili pak teže tek nešto sebi blago prilagođenim smislima života. Opet, ne previše, jer „šta će ljudi reći“. A znamo da se svetu ne može ugoditi. Jedan pogrešan korak i već će se vratiti u cirkus, među glumce ili među publiku. A jedva su se istrgli iz te nesrećne simbioze.

Jako mali broj ljudi su takvi da se pak rode drugačiji i nema tog uticaja koji se nad njima može ostvariti. Svoji su, drže život u svojim rukama, ma kako se to činilo netačnim. Za ostale, ova grupa ljudi je ili nevidljiva ili, možete misliti, nesrećna. Nevidljivi su im, jer svoju sreću ne pokazuju, a ne pokazuju je, jer je za njih sreća samoj sebi svrha. Nesrećni su im, jer nemaju ono što njih čini (prividno) srećnim, a oni su zapravo srećni što im ne treba to što ovi imaju. To što nikome ništa ne žele da objašnjavaju, ne znači da nemaju šta da kažu. Oni su nemi posmatrači. To je njihova zamka za budale.

A šta je izvor njihove sreće? To što su svoji.


p.s. U dvokliku sam skupio solidnu sumu novca & golda. Dajem sve da deda Obrad promeni svoj nick. Barem u manji font.