Zašto nisam otišao na eRep skup

Day 1,799, 11:25 Published in Serbia Serbia by Kapetan Uks

Imao sam na umu da nastavim priču o eDžedajima...

Mislio sam, posle, da pišem izuzetno negativno opredeljen, o ljudima koji zamenjuju igricu iz internet pregledača za svoj život...

Ponelo me bilo u jednom trenutku da napravim društveni članak na temu mojih eRep prijatelja, drugova i poznanika;





Teo sam da stavljam slike,
Teo sam da pišem pesme,
Teo sam da članak bude kratak i duhovit.





Slušajte sad ovo

Jedan sam od onih čiji članak nikada nije bio obrisan iako je tematika mog pisanija skoro redovno maksimalno nevezana za eRep dešavanja. Zovem se U*****I***** i rođen sam u B***** pre skoro 3***** godina (napomena: broj zvezdica ne predstavlja broj izostavljenih slova i/ili brojeva). U dosadašnjoj karijeri nisam imao više životnih problema nego što je svako drugi - štednja za 'leba '9***** godina, blago bombardovanje kao preambula prijemnom ispitu u srednju školu, poumiravanje dragih ljudi, starih i mladih. A između toga 100***** radosti, tuga i depresija, druženja i samovanja, u kom smislu i nastavljam.

Dolazimo i do teme članka!

ZAŠTO NIKAD NISAM OTIŠAO NA ErEP SKUP?

Samo za vas, otvoriću jedno sećanje koje već davno stoji na hladnom i mračnom mestu, kako se već čuvaju mnogi drugi lekovi i preparati.


Bilo je struje do određenog dela večeri. Gledali smo televiziju, onoliko koliko se moglo. Još sedamdesetih, baka i deka su kupili jednu debelo tapaciranu garnituru - dve fotelje i masivan trosed. Štof (ako se to tako zove) je bio urađen u naročitoj nijansi koju sam upamtio kao "socijalističko-plavu", sada malo izlizan i zapravo uglačan na rukohvatima tako da izgleda masno i blago odbojno. Na trosedu, ispod prozora, moj deka se ispružio onako kako je najviše voleo. Tad je već uveliko umirao, teško iskašljavao i redovno koristio aparat za kiseonik koji i u tom trenutku stoji na dohvat ruke, pored troseda.

Da li smo razgovarali i o čemu, ako jesmo, ne sećam se. Bio sam tinejdžer tad, dakle - kentaur, kao i svi drugi: do pola simpatičan, od pola nesnosni govnar.

Struje je nestalo; doneo sam sveće koje je taj isti moj deka "reciklirao" rolajući istopljeni vosak. Napolju je bilo mesečine, svetlo sveća bilo je samo malo jače od nje, ali ipak drugačije boje. Pod tim plavičasto-smaragdnim osvetljenjem, čak je i izlizana garnitura izgledala drugačije. Izgledala je na taj neki način koji se percipira najviše podsvesno, stvara onaj utisak dubine, topline i hladnoće, utisak isto tako plavičasto-smaragdan.

U trenutku kada se prozor zatresao kao debeli, providan lastiš iznad mog zadremalog deke, ne puknuvši, čak ni ne napuknuvši, bilo je preko mesec dana kako moja majka nije spavala više od tri sata dnevno. Jedan veliki prozor, sastavljen iz tri krila, koji oscilira tako da drveni okvir pucketa, a pritom pravi najneverovatniji šum, kao tanka tabla aluminijuma kad se zatrese jako u rukama. Ti zvuci na podlozi huka nakon eksplozije. Uplašeni glasovi ukućana. Svetlo je ostalo iste boje, samo se plamen sveća malo uzburkao od udara pritiska.






Osećao sam se predivno, toliko ispunjeno, toliko blisko sa zvukom, svetlošću, ljudima - ne samo ukućanima, već svima! To iskustvo kroz koje smo prošli, nas nekoliko miliona, simultano - to je nešto što nikad nećemo ponovo doživeti. Naše prvo bombardovanje.

Neki će čuti samo visoke tonove, zvižduk raketa;
neki - samo vrlo duboke zvuke. To su oni koji su preblizu nultoj tački detonacije;
neke ljude će, kao ćerkicu jednog mog poznanika, bomba iščupati iz jednog vida postojanja i baciti u neki potpuno novi;
neki će ostati potpuno netaknuti bombama, raketama i njihovim zvucima, potpuno neverovatnim;
neke će samo jedna eksplozija oštetiti fizički, psihički, emotivno, dajući im neke nove, možda najteže zadatke u životu...

Ja sam se samo osećao srećno, na jako tih, taman i uljuljkan način. Socijalistički-plavičasto-smaragdno srećno.






I zato nikad nisam otišao na eRep skup. Zato što se plašim.
Plašim se da vam od računa odbijem stavku anonimnosti koja vas u mojim očima čini savršenim sagovornicima, ljudima bez lica, ali ljudima sa očima, umom, svim onim moždanim režnjevima koji tumače našu komunikaciju na nesagledivom broju nivoa...
Plašim se da odem na eRep skup i nađem tamo još onih koji su sa mnom podelili predivno iskustvo prvog bombardovanja. Plašim se ljudi koje sam zavoleo na neviđeno.

Ljubav se, kao i njena fizička komponenta, najbolje vidi u mraku.


Do sledećeg...
Q