KAKO SAM UBIO PRVOG SRPSKOG KRALJA BORKANA

Day 1,345, 08:23 • Published in Croatia Croatia • by Roby Petric
Danas je na Grobnici neznanom srpskom junaku u blizini Kuće cveća u omiljenom mu Beogradu pokopan prvi sprski predsjednik, samoprozvani kralj Srbije, ratnik, otac mnoge srpske nejači i čovjek kojeg bi svaka majka za zeta htjela - Borkan.

Nažalost, nisam bio poželjan tamo, ali kao osoba koja je kao njegov predsjednik pratila njegov put od običnog malog farmera pridošlog na divlji zapad novoosnovanog teritorija u prvim danima eHrvatske, preko njegovog vrhovnog zapovjednika u velikim i epskim bitkama na bojištu, kao kolege na precedničkom mjestu gdje su se dijelile karte koje običan smrtni puk ne bi mogao razumjeti, do intimusa i glavnog krivca za njegovu smrt, moja je malenkost našla vremena i volje da napiše hommage tom osebujnom liku moderne, prije svega eSrpske, ali i eHrvatske povijesti.

eSrpski Mesija neograničene ljubavi

Žar koji je tinjao u tim buljim očima pofarbanog PTSP-ovca vidio sam prvi puta kad smo se uživo upoznali i kad sam mu predložio da bude hrvatski agent u preuzimanju eSrbije. Žar, koji se odmah pretvorio u plamen pri spoznaji da mu je omogućena povijesna prilika da voljenom eSrpskom rodu postane Otac Otadžbine i da ih vodi kao djecu za ruku putem prosperiteta u obećanu zemlju.

Taj plamen buknuo je u pravi požar ljubavi prema svemu eSrpskom u trenucima kad je zbrajao onih nekoliko glasova koje je dobio od zbunjenih i obmanjenih srpskih eBeba na prvim, povijesnim predsjedničkim izborima u eSrbiji (a ostao je jedini kandidat, jer je protukandidatu smjestio ban) i kad je pričao razgaljenih prsiju

- Odvest ću ih tamo gdje ni sami nisu svjesni da će ići.

A odveo ih je pravo u obećanu zemlju, nesebično žrtvujući regije svoje Otadžbine eHrvatskoj, zemlji u kojoj je vidio snagu da zajedničkim snagama osiguraju prosperitet svoje djece i sljednika.

Nemalo puta ulovio sam ga u glasnim razmišljanjima, nakon osme, desete ili koje već god pive koja nije imala broja kako bunca:

- Nisu ni svjesni koliko ih sve volim! - govorio je tako u bunilu

eSrbija pod Borkanom - zemlja djece cvijeća

Opijen ljubavlju prema Šumadiji, Dunavu, Raši i Đerdapu, zakleo se da će stvoriti narod veselja i sreće. I uistinu, imao je više sljednika u eSrbiji nego što u Holandiji ima tulipana.

Samoproglašeni kralj bio je voljen, pažen i mažen od naroda, a svojim je djelima želio dokazati svoju ljubav prema svemu eSrpskom.

- Vidi koliko me vole - znao mi je reći, čitajući komentare pune psovki na njegov račun.

- Tako moji podanici meni iskazuju ljubav, ne razumiješ ti to, pretvrd si - i uistinu, dubljim gledanjem, proučavanjem i uživljavanjem u svaki komentar, u toj brutalnosti mogla se naći neka čudna metafizička povezanost eSrba s njim.

Srećom, sačuvani su i pisani tragovi njegovog obraćanja svom voljenom narodu, pa ih prilažem:

>> Intervju s prvim eSrpskim precednikom Borkanom

eSrbi su se nakon tog proučavanja svih članak i komentara uistinu činili kao djeca cvijeća, opijeni ne travom, hašišem ili drugim opijatima. Jedini opijat koji im je mutio mozak bila je neograničena i čista ljubav prema svom vođi, precedniku i kralju - Borkanu.

Borkan pred maskom đavla

Razdvojili su nam se putevi dugo nakon toga. Sreli smo se opet nedavno, nagrizao ga je zub vremena, a i recesija je učinila svoje. Nije više farbao perfektnu crnu kosu toliko netipičnu za 45-godišnjaka, a počele su mu trnuti i noge.

Zamolio me jedno.

- Org mi je još regan na tebe Roby. Daj prebaci moju Q5 tvrtku na mene, ne mogu sam.

Čak je svojim grubim rukama nježno uzeo (koliko je to moguće za jednog satrapa) i iPhone iz mojih ruku i utipkao password, te mi ga predao u ruku neka odradim zamoljeno.

Poput Fausta koji prodaje dušu vragu, gledajući u screen monitora kao u eliksir vječnog života, opijen i smućen učinio sam tada - to. Ono za čim ću možda vječno žaliti, jer nisam bio ni svjestan da u lijes prvog eSrpskog precednika zabijam posljednji čavao koji će zapečatiti eŽivot jednog takvog junaka.

Ne vjeruj Petriću ni kad darove nosi

Bez imalo grižnje savjesti, ukrao sam mu Q5 firmu, prebacio na sebe i slatko se nasmijao .

Pogled sam tada vidio vječno će me pratiti. Dva bulja oka pretvorila su se u dva jezera puna suza, a to nije bila posljedica viška alkohola u tim trenucima, ni posljedica svađe s Darkom Rorom koji je bio s nama.

Da se opravdavam? Uspio sam preskočiti čak i onu vječnu poslovicu "Učenik je nadmudrio učitelja" i okrenuti to u svoju korist. Učitelj je ipak još jednom nadmudrio učenika u besramnom salto mortalle obratu u odnosu velikana eRepublika. Ali taj učenik nije bio bilo tko. Bio je to kralj eSrbije, čovjek neograničene ljubavi prema svemu eSrpskom. Priznajem - gad sam... Ja sam Roby Petrić...

Borkan na odru eSrpske slave

Posljednji puta sam ga vidio na samrtnoj postelji. Okružen vjernim prijateljima, eDjecom i mnogim uzvanicima koji su se došli pokloniti, ležao je na odru prekriven velikom dekom sa uzorkom srpskog orla.

- Ostavite nas... - začulo se kad sam ušao.

Lipec, SER_Jolex, Archibald Rajs, i svi ostali koji su se došli pokloniti šutke su pognutih glava napustili prostoriju. Tek je pokoji s očima punim mržnje okrenuo glavu prema meni.

- Smeće jedno, vrati mi moju firmu, umrijet ću bez nje! - viknulo je golemo tijelo koje je poput eSrpskog božanstva ležalo na odru i čekalo da bude primljeno u nebesa.

- Dissolvao sam je već - odgovorio sam blago, znajući da je to kraj njegovog eŽivota.

Oči su se mu se razgoračile, i čulo se:

- A p.... ti m......!!!! - i jedan dugi smrtni hropac. Bio sam tamo kad je bilo gotovo.

Posljednje riječi eSrpskog kralja za povijest

Izašao sam i ja pognute glave među uzvanike i tiho rekao

- Gotovo je...

Plač, tuga i bol shrvali su sve prisutne. Lipec je udarao glavom o mramornu bistu Azoo Laze, a Archibald Rajs je šakama pokušao rastrgati čeljust u sceni sličnoj onoj iz Amarcorda.

Jedino je njegov vjerni kroničar SER_Jolex došao do mene i upitao me koje su bile njegove posljednje riječi, da ih upiše za vječno u historiju eSrpskog naroda.

Rekao sam samo tri riječi...

"Čuvajte mi eSrbiju!"

ePokoj ti vječni prijatelju 🙁