KAD SE MRTVI VRTE U GROBU (II)

Day 2,474, 04:23 • Published in Croatia Croatia • by MaxSchwarz
Drugi put među Hrvatima

Jelačićev život poslije života, ovaj njegov zagrobni život, podjednako je buran i bujan kao i onaj od kolijevke pa do groba. Sad obožavan, sad vrijeđan, sad na konju, sad s konja na magarca, sad vojnik, sad pjesnik, na početku blistav um, naposljetku popomračena uma. Opjevan pa zabranjen, uspravan, pa slomljen, ustani bane, legni bane, ustani, lezi, diž se, lezi.
Sasvim mali Jelačić rodio se 16.kolovoza 1801. Godine u srijemskoj protuturskoj utvrdi Petrovaradinu, gdje je njegov otac služio kao zapovjednik divizije, a poslije posta podmaršal i general. Jelačići bijavojnička obitelj plave krvi. Hrvatski plemići, austrijski vojnici. Josipov je ujak također bio general, a djed je kao husarski kapetan pod slavnom Marijom Terezijom odlikovan velikom zlatnom kolajnom.
Jelačići nisu bili naročiti bogataši niti posjednici velikih imanja, što ban nikad nije tajio. Ipak, gdjekad je znao pričati kako su njegovi preci bili vrlo bogati, ali su u 16.stoljeću za nekog zarobljenog generala Jelačića marali platiti 60000 zlatnika, što ih je dotuklo.

U Josipovu djetinjstvu kontinentom je divljao palikuća Napoleon Bonaparte, kasniji austrijski zet. Bolestan od cezaromanije, svuda je sijao strah, zločin i ludilo, pretvorivši Europu u klaonicu. Ali to malog Josipa nije pogađalo. Kad je imao devet godina umre mu otac. Mati ga je dala u glasovitu terezijansku akademiju, koja je slovila kao najbolji zavod za odgoj katoličkih plemića. Ovdje osta do svoje 18.godine. Vojnički duh terezijanskoj akademiji udahnuo je bivši Francuz i Napoleonov školski kolega Beca Dus, kasnije promjenio prezime u Herzogenberg, te postao ravnateljem terezijanske akademije.

Mladi lumen

Usprkos ili baš u prkos ravnateljevim idealima, Josip je radije čitao romane i pisao pjesme. Bio je iznimno bistar i uzorna vladanja, nadaren, a marljiv. Svake je godine dobivao nagrade za najbolje učenike, a već u 14.godini položio je ispit više matematike na kojem su padali nekoliko godina stariji učenici.
Matematika i pjesništvo. Jedno znanost, drugo umjetnost. Mlađahni Josip Jelačić u sebi je pomirio matematičara i pjesnika govoreći:
-Gdje matematičar stane i ne zna dalje tamo nastavlja pjesnik
Poslije nekoliko desetljeća, osobito četrdesetosme, kad je vrag odnio šalu, vojskovođa Jelačić isukanom sabljom nastavio je što je perom počeo pjesnik Ljudevit Gaj.
Sjajnu vojničku karijeru Jelačić je započeo onog ožujskog dana kad ga je njegov ujak barun Knežević, general konjaništva, imenovao poručnikom u svojoj pukovniji.Josip je bio sav sretan, putovanja, pokret uvijek nešto novo. Njegova viteška priroda nikad nebi pristala na činovnički život od do.
Jelačićev prijatelj i životopisac barun Josip Neustadter ovako opisuje poručnika Josipa Jelačića:
-Sa svojim osrednjim stasom, ugodnim izgledom lica, neprisiljen, uvijek veseo, pun nevinih dosjetki, jednako raspoložen vršiti vojničku službu i udvarati ljepoticama, dobar prijatelj, besprijekoran časnik, podložan i pun poštovanja prema nadređenima, usprkos svom znanju i nadmoćnim sposobnostima, ubrzo je stekao poštovanje nadređenih i obožavanje podređenih.