In memoriam: Slobodan Milošević
Kibo 78
Ovog 11. marta se navršilo 6 godina od kada je otišao sa životne scene čovek koji će ući u sve udžbenike koji se budu bavili Srbijom ali i prostorom bivše Jugoslavije s kraja XX i početka XXI veka.
Teško je i danas bilo šta reći o Slobodanu Miloševiću, a da to neće ići iz krajnosti u krajnost. Od veličanja do potpunog omalovažavnja i pripisivanja krivice za sva zla koja su nas zadesila, ali koja i dalje traju.
Na političku scenu izleteo je meteorskom brzinom, toliko brzo da njegovi protivnici nisu stigli ni da shvate ko je On, a već je bilo kasno za bilo šta.
Obećao je Srbiji vraćanje ponosa i bolji život, koji ne samo da nije došao, nego danas kada ljudi govore o vremenu pre Milosevića najčešće koriste sinonim „srećna vremena“! O ponosu i da ne govorim.
Realno govoreći, sa današnje vremenske distance, Srbija je u vreme SFR Jugoslavije doživela najveću stopu industrijskog rasta, nezapamćeno ulaganje u socijalni, zdravstveni, prosvetni sistem, jednom rečju, prosperitet kakav nije imala ni pre, a ni posle vremena SFR Jugoslavije.
Ipak, narod u Srbiji te 1987. godine bio je nečim nezadovoljan i željan promena.
Zbog čega?
Da li zato što se pokazalo da Srbi definitivno ne vladaju sopstvenim emocijama i nisu kadri da život gledaju realno ili zato što su zarobljenici sopstvene, u vecini slučajeva pogrešno protumačene, mitoligije i nacionalne istorije?
Možda i zbog, u najmanju ruku, perverznog političkog sistema koji joj je bio nametnut sa pokrajinama Vojvodina i Kosovo, što je samoj Srbiji donelo jedan ružan atribut- „uža“ Srbija.
Uglavnom, Slobodan Milošević je imao, pokazaće se, bezrezervnu podršku od naroda te 1987., pa sve do možda 1991/92. Godine, za svoju politiku promena i „antibirokratske“ revolucije.
Međutim, Slobodan Milošević je morao znati ono što običan narod ne zna, a i nikada neće ni znati: da politika nije ljubav i želja, već razum i stvarnost. Istorija Srba je bila prepuna takvih situacija u prošlosti i na žalost, sam Milošević se pokazao kao loš znalac sopstvene nacionalne istorije.
Narod, a takođe i istorija ne vole gubitnike, ne samo da ih ne vole, već i beže od njih. Kao kada imamo rođaka u familiji koji je mnogo siromašan ili ometen u razvoju: njime se niko ne hvali.
Istorija pamti isto kao i narod, a to su posledice nečije vladavine. A, one su toliko opasne da smo danas svedoci da nekadašnji termin „uža“ Srbija ne samo da nije više aktuelan, nego je možda i postao netačan za prostor koji je obeležavao.
Gledajući rezultate popisa stanovništva iz 2011. godine vidimo da ta „uža“ Srbija, ne samo da je prevelika, nego da ima prostranstva kao daleki istok Rusije, nenaseljena, pusta, devastirana.
Zanimljivo je, kako bi Slobodan Milošević, duboko u sebi, intimno i iskreno prokomentarisao te rezultate i kako bi sam ocenio sopstvenu vladavinu?
Da li bi krenuo istim putem?
Lako je danas pametovati, ali može se reći da u celokupnoj istoriji srpskog naroda samo dva njena vladara su imala sticaj svetskih okolnosti da su mogla donositi sudbonosne i dalekosežne odluke po svoj narod i zemlju. To su Kralj Aleksandar I Karađorđević i predsednik Slobodan Milošević. I ako su ideološki i vremenski nespojivi, podelili su istu sudbinu za sopstvene zablude.
Platili su glavom, sopstvenom narodu su doneli stradanje i nesreću, a i sopstveni porodični dom raselili i izgubili.
Zato, danas kada se pomene Slobodan Milošević, možda je najbolje o tome javno ne pričati, ali dobro u sebi razmisliti, da ne bismo ponovo bili loši đaci sopstvene istorije.
Mister NO
preuzeto od Your text to link here...
Comments
Nije Milosevic kriv, mi smo krivi, mi smo govna! : )
Pravićemo mi Slobu od blata.
"Pravićemo mi Slobu od blata." x2
Ocemo, nego šta.
Iako ovo nema veze sa sve dosadnijom igrom, kad si vec napisao, ajd da ti dam komentar.
Vidim da si pomenuo "mitologiju", ali problem je u tome sto stara srpsko-slovenska mitologija odavno nema nikavog uticaja na svest lljudi na ovim prostorima s obzirom da je paganstvo bilo iskorenjeno u vreme carske dinastije Nemanjica. Za drugu mitologiju ne znam, a i ti nisi pomenuo konkretno o kojoj je mitologiji rec.
"Ne napadaju oni Srbiju zbog Milosevica, nego Milosevica zbog Srbije". To si zaboravio da stavis u tekst, a u danasnje vreme je samo to relevantno.
Tom recenicom je Sloba sve rekao, i sa ove vremenske distance svako ko ima oci moze da vidi da li je tako ili nije. Sve ostalo je prazno papagajsko trucanje.
Di su mu djeca?
I koliko su financijski likvidni?
Eto, dva jednostavna pitanja koja će ti puno toga odgovoriti.
Cela njegova karijera bi bila mnogo bolja da nije toliko voleo vlast. U tekstu je to dobro napisano:
Uglavnom, Slobodan Milošević je imao, pokazaće se, bezrezervnu podršku od naroda te 1987., pa sve do možda 1991/92. godine, za svoju politiku promena i „antibirokratske“ revolucije.
Jedan je od glavnih krivaca za ratove devedesetih, mozda ne najveci, ali je svojom zeljom da vlada dolivao ulje na vatru. Kljucne reci: svojom zeljom da vlada.
Jednostavno, bio je los ucenik Tita i to je pokazao na najgori nacin. Kao i ostali predsednici exYu.
Bio je loš čovjek.
Loš čovjek zbog koeg smo svi mi ostali birali i doveli loše ljude na vlast.
I kad nas sve vode loši ljudi, normalno da nam je bilo loše.
Pitanje je koliko dobrih ljudi če trebati da isprave što su ovi loši sve uradili.
Colopatrion, није се односила реченица на ту митологију, већ на искривљено гледање историје, које је код нас на нивоу мејнстрима. Мали милион заблуда доји наш национализам, зато се прецењујемо и улећемо у сукобе тамо где би требали да ћутимо. Од златних виљушки (није их имао народ, већ великаши, као и остали у Европи. Само једно време их није било на Западу, јер је папа забранио тај ''ђавољи предмет'', а не јер они нис умели другачије.), преко Душановог царства (већ за њ живота било је трзавица. Србија је била најстабилнија у време Милутиново.), Косова као највеће битке (Грешка! - Марица је одлучила смер историје.), Велике сеобе (није тако велика, барем не као неке раније, попут оне кад је Матија Корвин упао у Србију у 15. веку), Мехмед-паше (није он обновио СПЦ, већ Рустем-паша; Мехмед је набацио намет који је затворио пола цркава и манастира), спаљиваља моштију светог Саве (није поуздано где су спаљене и да ли су биле његове. Јака је могућност да су монаси подметнули друге кости, да Турци не униште светињу.) до савременог доба (није тачно да је погинуо сваки други мушкарац у Првом рату, ни 1,2 милиона људи; цифра је 2, 5 пута мања. Грешка је и да је у НДХ убијено преко милион људи, јер није било толико Срба њој, и тд.).
Нама треба катарза, да рашчистимо са балванима у својим очима, па да тек онда имамо морално право (ако оно уопште може постојати за критиковање и коментарисање других) да судимо другима.
@Zmajeviti
Slažem se sa tobom sve dok nisi došao do prvog svetskog rata. Da poginulo je oko milion ljudi (otp. svaki treći muškarac, ako se ne varam), a samo u Jasenovcu je poginulo više od 600 hiljada ljudi. A ako je samo tamo toliko ubijeno, ne verujem da nije bar još 200 hiljada u drugim delovima ndh.
Jalamala, да је један Србин убијен, било у Првом рату или у НДХ, много је. Међутим, стручњаци су били у запећку, пустило се на машту политичком популизму и квазинауци (као што се данас даје простора лажари Деретићу). За Први рат су процене од 350.000 до 700.000. Србија није имала толико људи, да је претрпела толике губитке не бисмо дочекали 1950.ту са 6.500.000. А у НДХ је Срба било око 2 милиона. Ако се зна да је у Недићеву Србију пребегло између 130.000 и 180.000, то је 1.800.000. Одбиј 800.000 колико ти кажеш, остаје 1.000.000. А 1953. је само у Бих било 1264.000 Срба (са муслиманима, јер још нису били нација. Отприлике 38 пото су били они), агде је Хрватска?
Наш проблем је што претерујемо у свему, па и у броју жртава.