In memoriam: Slobodan Milošević

Day 1,573, 14:56 Published in Serbia Serbia by Kibo 78

Ovog 11. marta se navršilo 6 godina od kada je otišao sa životne scene čovek koji će ući u sve udžbenike koji se budu bavili Srbijom ali i prostorom bivše Jugoslavije s kraja XX i početka XXI veka.

Teško je i danas bilo šta reći o Slobodanu Miloševiću, a da to neće ići iz krajnosti u krajnost. Od veličanja do potpunog omalovažavnja i pripisivanja krivice za sva zla koja su nas zadesila, ali koja i dalje traju.

Na političku scenu izleteo je meteorskom brzinom, toliko brzo da njegovi protivnici nisu stigli ni da shvate ko je On, a već je bilo kasno za bilo šta.

Obećao je Srbiji vraćanje ponosa i bolji život, koji ne samo da nije došao, nego danas kada ljudi govore o vremenu pre Milosevića najčešće koriste sinonim „srećna vremena“! O ponosu i da ne govorim.

Realno govoreći, sa današnje vremenske distance, Srbija je u vreme SFR Jugoslavije doživela najveću stopu industrijskog rasta, nezapamćeno ulaganje u socijalni, zdravstveni, prosvetni sistem, jednom rečju, prosperitet kakav nije imala ni pre, a ni posle vremena SFR Jugoslavije.

Ipak, narod u Srbiji te 1987. godine bio je nečim nezadovoljan i željan promena.

Zbog čega?

Da li zato što se pokazalo da Srbi definitivno ne vladaju sopstvenim emocijama i nisu kadri da život gledaju realno ili zato što su zarobljenici sopstvene, u vecini slučajeva pogrešno protumačene, mitoligije i nacionalne istorije?

Možda i zbog, u najmanju ruku, perverznog političkog sistema koji joj je bio nametnut sa pokrajinama Vojvodina i Kosovo, što je samoj Srbiji donelo jedan ružan atribut- „uža“ Srbija.

Uglavnom, Slobodan Milošević je imao, pokazaće se, bezrezervnu podršku od naroda te 1987., pa sve do možda 1991/92. Godine, za svoju politiku promena i „antibirokratske“ revolucije.

Međutim, Slobodan Milošević je morao znati ono što običan narod ne zna, a i nikada neće ni znati: da politika nije ljubav i želja, već razum i stvarnost. Istorija Srba je bila prepuna takvih situacija u prošlosti i na žalost, sam Milošević se pokazao kao loš znalac sopstvene nacionalne istorije.

Narod, a takođe i istorija ne vole gubitnike, ne samo da ih ne vole, već i beže od njih. Kao kada imamo rođaka u familiji koji je mnogo siromašan ili ometen u razvoju: njime se niko ne hvali.

Istorija pamti isto kao i narod, a to su posledice nečije vladavine. A, one su toliko opasne da smo danas svedoci da nekadašnji termin „uža“ Srbija ne samo da nije više aktuelan, nego je možda i postao netačan za prostor koji je obeležavao.

Gledajući rezultate popisa stanovništva iz 2011. godine vidimo da ta „uža“ Srbija, ne samo da je prevelika, nego da ima prostranstva kao daleki istok Rusije, nenaseljena, pusta, devastirana.

Zanimljivo je, kako bi Slobodan Milošević, duboko u sebi, intimno i iskreno prokomentarisao te rezultate i kako bi sam ocenio sopstvenu vladavinu?

Da li bi krenuo istim putem?

Lako je danas pametovati, ali može se reći da u celokupnoj istoriji srpskog naroda samo dva njena vladara su imala sticaj svetskih okolnosti da su mogla donositi sudbonosne i dalekosežne odluke po svoj narod i zemlju. To su Kralj Aleksandar I Karađorđević i predsednik Slobodan Milošević. I ako su ideološki i vremenski nespojivi, podelili su istu sudbinu za sopstvene zablude.

Platili su glavom, sopstvenom narodu su doneli stradanje i nesreću, a i sopstveni porodični dom raselili i izgubili.

Zato, danas kada se pomene Slobodan Milošević, možda je najbolje o tome javno ne pričati, ali dobro u sebi razmisliti, da ne bismo ponovo bili loši đaci sopstvene istorije.

Mister NO
preuzeto od Your text to link here...