Hobiti, priča prva

Day 2,383, 07:41 • Published in Cuba Croatia • by quasarr


First of all, I want to apologize to all eCubans, this is article for my Croatian readers. If you like to read it, use google translate or something 😛

Hobiti su jedan neupadljiv ali prastar narod, nekoć znatno brojniji nego danas; jer oni vole mir, tišinu i dobro obrađenu zemlju: najradije prebivaju u lijepo uređenu i uzorno obrađenu seoskom predjelu.



Odvajkada su umjeli brzo i nečujno nestati kad god bi na njih nabasali "veliki ljudi" koje nisu željeli sresti; tu su vještinu razvili do te mjere da se ona ljudima mora činiti upravo čarobnom. Međutim, hobiti nisu zapravo nikad izučavali nikakvu magiju, a tu svoju sposobnost izbjegavanja ljudi imaju zahvaliti samo profesionalnoj vještini koju su stekli naslijeđem i vježbom, i tijesnom povezanošću sa zemljom, u čemu ih veće i nespretnije rase ne mogu slijediti.




Jasno proizlazi da su hobiti, kao i mnogi drugi narodi, u dalekoj prošlosti bili krenuli na zapad. U njihovim najstarijim pričama nazire se vrijeme kad su prebivali u dolinama gornjeg toka Anduina, između rubova Velike Zelene šume i Maglenog gorja. Ne može se više pouzdano utvrditi zašto su se poslije upustili u težak i pogibeljan prelazak preko gorja do Eriadora. Njihove predaje govore o razmnožavanju ljudi u toj zemlji i o sjeni koja je pala na šumu tako da je potamnjela i dobila novo ime Mrkodol.




Prije nego što su krenuli preko gorja, hobiti su se već bili podijelili na tri pomalo različita plemena: Dlakonoge, Šturove i Bljedolike. Dlakonozi su bili tamnije puti, sitniji i niži, bez brada i bosi; šake i stopala bijahu im gipki i hitri, voljeli su brda i visoravni. Šturovi bijahu širi, krupnije građe, imali su veća stopala i šake, i radije su prebivali u ravnicama i riječnim dolinama. Bljedoliki su pak bili svjetlije puti i kose, viši i vitkiji od ostalih, a najviše su voljeli drveće i šumske krajeve. Dlakonozi su nekad davno imali mnogo posla s patuljcima i dugo su prebivali u podnožju gorja. Rano su krenuli na zapad i lutali kroz Eriador sve do Vjetrovrha dok su ostali bili još u Pustošiji. Oni su bili najobičniji predstavnici hobita, i kudikamo najbrojniji među njima.



Ti dani, Treće doba Međuzemlja, odavno su prošli i oblik se svih zemalja
promijenio.
Između Maglenoga i Modroga gorja, hobiti su zatekli i ljude i vilenjake. Tu su doista još prebivali ostaci Dúnedaina, kraljeva onih ljudi koji su bili došli preko mora sa Zapadnih strana, ali se njihov broj naglo smanjivao a zemlje su u njihovu Sjevernom Kraljevstvu bivale sve zapuštenije. Bilo je tu mjesta napretek za doseljenike, pa su se hobiti uskoro počeli naseljavati u urednim zajednicama. U Bilbovo doba njihova su prvobitna naselja bila odavno nestala i pala u zaborav, ali jedno od prvih koja su postala važna još se održalo, iako smanjeno, a nalazilo se u Breeju i u okolnom Chetwoodu, četrdesetak milja istočno od Shirea.




Hobiti su se zaljubili na prvi pogled u svoju novu domaju, ostali su u njoj i uskoro se ponovo izgubili iz povijesti ljudi i vilenjaka. Dok je god postojao kralj, oni su službeno bili njegovi podanici, ali su vlast zapravo držali u svojim rukama njihovi poglavari, koji se uopće nisu miješali u događaje u vanjskom svijetu.



Sve do posljednje bitke u Fornostu s Vještac-kraljem iz Angmara slali su određen broj strijelaca u pomoć kralju, ili su bar tako tvrdili, iako se to u ljudskim kronikama nigdje ne spominje.



Ali u tom je ratu propalo Sjeverno Kraljevstvo.



Tada su mnoge tisuće hobita pomrle, ali dani nerodica (1158-60) bili su već davno minuli u vrijeme kad se zbiva ova naša priča, i hobiti su se opet bili navikli na izobilje.



Zemlja bijaše bogata i izdašna, i premda je dugo ležala zapuštena kad su oni došli, nekad je bila dobro obrađivana i kralj je u njoj imao mnogo imanja, njiva, vinograda i šuma. Četrdeset sati hoda protezala se od Dalekog humlja do mosta na Brandywineu, a pedeset od sjevernih vriština do močvara na jugu. Hobiti su je prozvali Shire.





I tu su, u tom ugodnom zakutku, lijepo živjeli i bavili se svojim poslovima, obazirući se sve manje i manje na vanjski svijet u kojem su se zbivali mračni događaji.



Nikad nisu hobiti nijednog soja bili ratoborni. Dakako da su nekoć davno bili prisiljeni boriti se da se održe u nesmiljenom svijetu, ali u Bilbovo doba bijaše to već davna prošlost.



Zaboravili su ili zanemarili ono malo što su ikad znali o čuvarima i o mukama onih koji su omogućili višestoljetni mir u Shireu.



Bili su zapravo zaštićeni, ali nisu više o tome vodili računa. Posljednje bitke koja se vodila prije nego što počinje ova priča, zapravo jedine bitke koja se ikad vodila u granicama Shirea, nije se više nitko živ sjećao. I tako, premda je još bilo nešto zaliha oružja u Shireu, ono im je uglavnom služilo kao trofej, obješeno ponad ognjišta ili po zidovima, ili izloženo u muzeju u Michel Delvingu.



Shire u to vrijeme gotovo da nije ni imao neku svoju "vladu". Porodice su
uglavnom same vodile svoje poslove.




Nastavak slijedi...