Join the new world

Vijest o tome da su libijski pobunjenici nakon osvajanja Tripolija medju stranim placenicima Muamera Gadafija zarobili i 17 Hrvata, koliko god se cinila iznenadjujucom, s obzirom na dosadasnju hrvatsku vojnu povijest zapravo je posve ocekivana. Hrvati su dugo u svijetu bili poznati upravo po svojim vojnickim vjestinama, a povijesne neprilike vodile su ih u brojne ratove gdje su se borili za svoje strane gospodare, ili bi pak svojevoljno stupali u sluzbu onoga koji ih je bio spreman platiti.


Jedna od najranijih epizoda iz hrvatske povijesti o kojoj je u 10. stoljecu pisao bizantski car Konstantin Porfirogenet je ona da su Hrvati nakon pokrstenja obecali papi da nikad nece provaljivati u tudje zemlje niti ondje ratovati, vec da ce radije zivjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. Zauzvrat su od pape dobili obecanje „da ce se za njih boriti i na pomoc im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, ucenik Kristov, obdarit ce ih pobjedom.
Uobicajeno se smatra da je sporazum sklopljen oko 679. s papom Agatonom dok je Hrvatima vladao knez Porga ili Borko, a sudeci prema kasnijem tijeku hrvatske povijesti, Hrvati su se sporazuma drzali samo djelomicno. Hrvatska u vrijeme svojih narodnih vladara doista nije vodila osvajacke ratove, vec je branila svoj teritorij od stranih osvajaca - Bizanta, Franaka, Mlecana, Madjara i Bugara. Barem nam takvu miroljubivu sliku prvih stoljeca Hrvatske prikazuje hrvatska historiografija jos od 19. stoljeca. Ulaskom Hrvata u personalnu uniju s Madjarima 1102. Hrvatska postupno gubi samostalnost i njezini su vojnici prisiljeni ratovati za strane vladare i izvan hrvatskih podrucja, primjerice pocetkom 15. stoljeca u Ceskoj koju je ugarsko-hrvatski kralj zigmund Luksemburski zelio pokoriti kao njezin zakoniti vladar.

Pjesak kralja Tomislava, 10. stoljece


Ulaskom Hrvatske u Habsbursku Monarhiju 1527. gotovo da nije bilo rata u Europi u kojem nisu sudjelovali i hrvatski vojnici. Ljubitelji hrvatske vojne povijesti vole isticati da su ti vojnici, poznati po hrabrosti i upornosti, pronijeli slavu Hrvatske diljem europskih bojisnica.

Hrvatski pjesaci i laki konjanici borili su se u Tridesetogodisnjem ratu od 1618. do 1648. na katoliskoj strani sijusi strah i trepet medju protestantima, pa su tako 1623. na konjima preplivali rijeku Neckar i pomogli u osvajanju Heidelberga, a 1631. na konjima su preplivali i Labu i prvi prodrli u Magdeburg. Medju neprijateljima se pronijela prica o neranjivosti Hrvata pa se tvrdilo da u njih nema smisla pucati jer im meci ne mogu nauditi. Iz tog vremena datiraju i price o Hrvatima koji jedu malu djecu, kao i molitva: „Boze, ocuvaj nas od kuge, gladi i Hrvata“. Pojam Hrvata u to je vrijeme postao sinonim za laku konjicu umjesto tadasnjeg termina husar, a nacin na koji su Hrvati cinili jurise u ratnoj se terminologiji poceo nazivati à la cravatte.

Zbog ratnickog iskustva, hrabrosti, ali i vjernosti, Hrvati su bili trazeni i kao placenici u stranim vojskama. Jos u 11. i 12. stoljecu spominje se hrvatska tjelesna straza na maurskom dvoru u Cordobi, ali pravi vojnicki „brend“ hrvatski vojnici postali su tek u razdoblju Tridesetogodisnjeg rata. Ima podataka da su se Hrvati borili i u poljskoj vojsci, no najpoznatiji placenici bili su Hrvati u francuskoj vojsci. Prvi put se spominju kao Cravattes oko 1632. u doba kralja Luja XIII., a njihova tradicionalna odora s oslikanim maramama oko vrata pobudjivala je paznju francuskog dvora koji je vec otprilike 1650. prihvatio taj hrvatski odjevni stil. Time je pocela upotreba kravate, nazvane upravo prema Hrvatima.

Konjanicka pukovnija „Kraljevskih Hrvata“ (Royal-Cravattes) ustrojena je 1643. i uz ostalo ratovala je i u spanjolskoj. S vremenom je svedena na jacinu satnije, ali 1667., u doba Luja XIV., ponovno postaje kraljevskom pukovnijom.

Vitez Ivanovac, 13 stoljece


Gardu hrvatskih konjanika od sredine 17. stoljeca imali su i saski vladari, s tim da su gardisti morali biti visoki najmanje dva metra. Na srednjoeuropskim bojisnicama Hrvati su se ponovno istaknuli u doba Rata za austrijsku bastinu (1740.-1748.), a najpoznatiji hrvatski vojskovodja bio je slavonski velikas Franjo Trenk. Njegovi panduri sirili su strah medju neprijateljskim redovima ne samo zbog svoga ratnickog umijeca, nego i zbog odore koja je nalikovala na osmansku. Trenk je prvi u Europi uveo vojnu glazbu, koja je, radi zastrasivanja neprijatelja, svirala orijentalne melodije. Unatoc hrabrosti, panduri su ipak dosli na zao glas, pa je i Trenk zivot zavrsio u tamnici u Brnu.

Tijekom Sedmogodisnjeg rata (1756.-1763.) hrvatske postrojbe zamalo su 1757. osvojile Berlin, a uspjele su kao trofej zaplijeniti nekoliko pruskih ratnih zastava i sah kralja Friedricha Velikog. Sah i zastave je 1941. Ante Pavelic poklonio Adolfu Hitleru koji bas nije bio odusevljen sto ga se na takav nacin podsjeća na hrvatske pobjede i njemacke poraze.

Hrvati ponovno ginu na europskim bojistima u vrijeme napoleonskih ratova potkraj 18. i pocetkom 19. stoljeca. Kad je 1809. pod francusku vlast dosla cijela Hrvatska juzno od Save, Napoleon je na raspolaganje dobio polovicu Vojne Krajine, „najvece vojarne u Europi“. Hrvatski vojnici istaknuli su se u pohodu na Rusiju, pa je Napoleon ustvrdio da bi, kad bi imao 100.000 Hrvata, osvojio cijeli svijet.

Grenadir 1. hrvatske pukovnije u francuskoj sluzbi, 1812. god.


Pod banom Josipom Jelacicem 1848. hrvatske postrojbe sudjeluju u gusenju mađarske revolucije ciji vodje Hrvatskoj nisu priznavali pravo na postojanje. No unatoc zrtvama koje su podnijeli, Hrvati su za nagradu dobili apsolutizam isto kao i Madjari za kaznu. Hrvatski vojnici ginuli su na austrijskoj strani u ratovima s Pijemontom 1859. i Pruskom 1866., a 1878. pod generalom Josipom Filipovicem sudjelovali su u okupaciji BiH.

U Prvom svjetskom ratu hrvatski su se vojnici borili na austro-ugarskoj strani u Srbiji, Galiciji i na Soci, gdje su pruzali zestok otpor talijanskoj vojsci ciji su cilj bile Istra i Dalmacija. Zapovjednik bojisnice Svetozar Borojevic zbog zasluga je kao jedini Hrvat dobio cin feldmarsala.

Brojni Hrvati kao dobrovoljci odlaze u Spanjolsku u Gradjanski rat (1936.-1939.) na strani republikanaca.

Varazdinski husar 1760. god.


U doba Drugog svjetskog rata Hrvati su borili na strani osovine, na ruskoj bojisnici. Kao lojalan saveznik, Pavelic je vec u srpnju 1941. ustrojio „dobrovoljacku“ legiju i poslao je u borbu protiv „zidovsko-boljsevicke Moskve, zakletog neprijatelja svih europskih a osobito hrvatskog naroda“. Njemacki casnici hvalili su junastvo Hrvata, posebno u bitci za Staljingrad, ali od njih 5000 u domovinu su se vratili rijetki.

Nakon 1945. bilo je Hrvata koji su se ukljucili u francusku Legiju stranaca i borili se kao placenici diljem svijeta, a medju njima je najpoznatiji Ante Gotovina, koji se kao i jos nekoliko bivsih legionara 1991. vratio u Hrvatsku i ukljucio u Domovinski rat.

Hrvatski vojnici i danas su prisutni na svjetskim ratistima, ali kao dio mirovnih snaga UN-a i NATO-a i primaju pohvale za svoju profesionalnost. Hrvati placenici koji su se borili na Gadafijevoj strani pripadaju nekoj drugoj prici, ali ipak potvrdjuju ne bas sretnu cinjenicu da vec stoljecima gotovo nema rata u kojem nema i Hrvata.