Gde mi to živimo

Day 1,900, 10:54 Published in Serbia Serbia by PojiLo

Živim u jednom gradu, tj. gradiću na zapadu Srbije. Nije loš, ali ne možeš u njemu ostati ako želiš nešto postići u životu.
Jutros sam do grada otišao u pola 8. Nije bilo mnogo ljudi, a i oni što su bili bili su starci i starice. Verovatno su išli po penzije. Pogledao sam im lica i u njima sam video bol i patnju. Mnogi od njih jedva stoje na nogama, neki čak i ne stoje, ali ipak čekaju u redu ispred banke penziju. Ti ljudi jedva hodaju, ali od nečega moraju da žive. Po njima se vide da su živeli teško, sa nadom u bolje sutra koje nikada nisu dočekali, a pošto su već zašli duboko u pozne godine nikad to bolje vreme neće ni dočekati.
Kasnije tog dana sam seo na klupu u parku i posmatrao sam ljude. Svi su izmoreni i u nekoj žurbi. Lica su im snuždena. Ako su te osobe lepe, niko ne može to da vidi jer su mišići lica već deformisani, već navikli na tromost, bedu, jad i tugu. Ljudi su ružni.
Prišao mi je mali dečak, rom, tražio je sitno da bi ušao na klizalište. Pomogao sam bar malo tom klincu i bar malo sam mu ulepšao dan. Na licima tih ljudi možes da vidiš tugu, ogromnu tugu, ali isto tako nam oni mogu pokazati kako nas male stvari mogu razveseliti i ulepšati dan.
Kad sve sabrem i oduzmem dolazim do zaključka da živim u ružom malom gradu u kom nema sreće. Svuda su prosjaci, stari ljudi u iscepanom odelu, ispred svake prodavnice pijanci. Dobiju neku bednu platu i potroše je na alkohol. Nema šanse da se nešto promeni u narednih par godina..ali ja se nadam i verujem da će doći bolje sutra pa makar se razočarao kao starci sa početka teksta.