Bihać, zaboravljena hrvatska prijestolnica

Day 2,798, 07:07 • Published in Croatia Croatia • by Tomislav Diablo

U prethodnom ratu Srbi su okupirali Knin, jednu od starih hrvatskih prijestolnica. Bili su većina u gradu i zbog toga je on bio "srpski" iako je svaki kamen govorio o dubokim hrvatskim korijenima u toj staroj hrvatkoj prijestolnici. Svake godine slavimo oslobođenje Knina kao dan kad je oslobođena cijela Hrvatska (iako je vukovarsko područje reintegrirano tek 1998.). No, jesmo li zaista oslobodili svoju jezgru hrvatske državnosti?

Sada ću malo pisati (i copy-pasteati xD ) o povijesti Bihaća, da se shvati značaj toga grada i pripadnog područja za hrvatski narod. Prvo slika dijela grada.

Bihaćka kula i toranj crkve


Etimologija imena grada Bihaća je važan argument u rasvjetljavanju njegove davne prošlosti. Riječ bihać u različitim svojim oblicima: bišće, bijać, bihak, bihag označava kraljevsko dobro. Budući da se na području bihaćkog kraja susreće i isprepliće više starodrevnih hrvatskih župa, bihaćko područje zauzima središnje mjesto u Kraljevini Hrvatskoj. Kako je Kraljevina Hrvatska imala policentrični sustav stolnih gradova i Bihać je u više navrata bio stolnim gradom, a prije njega svakako Pset ili Psat po kome je i nazvana župa u čiji sastav je najvjerojatnije ulazilo kraljevsko dobro ili bišće iz kojega se razvio grad Bišće. Una koja tuda protječe se nazivala "poglavitom rijekom u Hrvatskoj".

Grad Bihać je bio središte hrvatske kraljevine pod kraljem Tomislavom sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1102, ali grad i okolna područja i dalje ostaju nastanjeni Hrvatima i van jurisdikcije Ugarske. U najranijem razdoblju se govori o bihaćkom kraju, bihaćkom području, o jednom bezimenom prostoru, a da se ime grada ne spominje. Što je i razumljivo, jer opća imenica "bihać" označava kraljevsko dobro, što govori da je ovo područje pripadalo hrvatskim kraljevima. Sam taj pojam postaje toponim posvuda gdje se govorilo narodnim hrvatskim jezikom, dakle govori se o kraljevskom području i vlasništvu.

Bela IV, hrvatsko-ugarski kralj 26. veljače 1260. godine izdaje povelju koja je neposredna potvrda o postojanju grada Wyhygha, katkad Vihucha i redovno Bišća na Otoku sv. Ladislava kojeg oplakuje rijeka Una. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom s pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, sto čini osnovu njegovog daljeg razvoja i u čemu je bit njegovog statusa "slobodnog kraljevskog grada". Bihać se formira i razvija kao gradski, trgovački i zanatski centar na raskrižju puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom s velikim brojem puškarnica te okruglim i četverokutnim kulama.

Bihać kao hrvatski stolni grad prije pada pod Osmanlije


Od kulturnih zanimljivost valja spomenuti da se kao član magistrata - građanin - na spisku nalazi i prvi hrvatski romanopisac Petar Zoranić, a Juraj Križanić, prvi panslaven, teoretičar muzike, bibliotekar, matematičar, jezikoslovac porijeklom je iz predstraže Bihaća, Ripča.

Arheolozi su otkrili i izbrojali ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, te tvrdo zidanih gradova koji govore o tome kako se granica utvrđivala i branila. Te gradove izgradili su, utvrdili i naoružali isključivo vlastitim novcima Frankopani, Zrinski, Babonići Blagajski i drugi. Sami nazivi tih gradova su interesantni već i stoga što njegova etimologija upućuje na izvor u slavenskoj mitologiji. Naprimjer Podzvizd, nosi ime jednog slavenskog božanstva. U borbama za ugarsko-hrvatsko prijestolje, tokom XIV stoljeća i kasnije, na područjima oko rijeke Une, dolazi do sukoba između moćnih vlastelina koji podržavaju svoje pretendente. Ali i međusobne razmirice domaćeg plemstva dovode do nezadovoljstva među stanovništvom i slabe obrambenu moć područja. U takvim nemirnim vremenima Bihać nije mogao očuvati status slobodnog kraljevskog grada, te je uvučen u dinastijske borbe.

Pečat i grb grada Bihaća


Kralj Sigismund boravi u Bihaću 1412. godine kad ga predaje Frankopanima u čijoj će vlasti ostati do početka XVI stoljeća kada ponovno prelazi pod neposrednu kraljevsku vlast kao Regia civitas. Na bihaćkoj Kapetanovoj kuli još stoji lik pelikana, grba Frankopana. U Bišću u više navrata zasjeda Hrvatski staleški sabor, a nedaleko odatle taj isti Sabor u Cetingradu izabire Habsburškog nadvojvodu za hrvatskog kralja.

Poslije Bitke kod Jajca 1463. Bosna je pala pod osmansku vlast. U osvajačkom pohodu prema Europi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać i cijelo Pounje, tadašnja pogranična područja Hrvatske, koja je bila u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati obrambena linija na Uni, tako da jedan po jedan grad padaju. Hrvatsko stanovništo se velikim brojem iseljava prema zapadu, ali znatan broj ostaje i prihvaća islam. Međutim, proći će više od 100 godina do pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. godine i izdaje nekolicine lokalnih vojnika, ovaj grad u Pounju osvaja Hasan-paša Predojević.

Bihać nakon pada pod Osmanlije


Tadašnje lokalno hrvatsko stanovništvo velikim dijelom dolazi u podređeni položa u odnosu na Osmanlije u skladu s feudalnim odnosima tog vremena u Osmanlijskom carstvu. Jedan dio stanovništva se naseljava u rubnim područjima grada, a najvećim dijelom u Kraljama u vezi s kojima se i doznaje za povijesno ime grada Bihaća.

Karta osmanskih provincija


Za područje oko Bihaća sve do rijeke Vrbas, koje je u srednjem vijeku pripadalo Hrvatskoj, za vrijeme osmanske vladavine uobičajio se naziv "Turska Hrvatska". Taj naziv su prihvaćali i lokalni muslimani koji su uglavnom hrvatskog podrijetla i njegovali su sjećanje na svoje korijene.

Stara njemačka karta na kojoj je označeno područje "Turske Hrvatske"


Tek se od 1878. pod utjecajem velikosrpske ideologije koja je željela proglasiti to područje dijelom "Bosne" kako bi dokazivanjem srpstva Bosne, "dokazala" i srpstvo tog područja u kojem su tada većinu činili pravoslavci, za sjeverozapad današnje Bosne i Hercegovine počeo koristiti naziv "Bosanska krajina".

Svatko tko pogleda kartu zapita se zašto nam država izgleda kao kifla i koji su to događaji doveli do toga da nam je srce otuđeno od nacionalne države. Prva smetnja koju svatko uočava je područje Bihaća i Cazinske krajine. Područje "s naše strane Une". Čak i muslimani, a i neki Srbi (umjerenijih pretenzija) kažu da je Una granica (što je i dalje povijesna krivotvorina jer je granica hrvatske jezgre daleko istočnije, na Vrbasu). No komunistička granica nije nacrtana ni na Uni, nego je i tu napravljena šteta na račun Hrvata. I tako dok je većinski muslimanski Sandžak bez pogovora pripojen Srbiji, prostor Bihaća, Cazinske krajine i cijele "Turske Hrvatske" (koji je naša jezgra kao i Raška Srbiji) je otuđen od Hrvatske i uvaljen u tvorevinu zvanu "BiH".

Bihać danas