60 Dana u Jednom Članku

Day 801, 02:32 Published in Croatia Croatia by srdant


Prošlo je još 30 dana. Zvuči zbunjujuće, ali u biti nije ako se uzme u obzir da živim od jedne HW medalje do druge. Četvrta medalja je na polici u dnevnoj sobi. Dok sam je jučer stavljao na policu kraj ostale pogled mi je zastao na najdražoj medalji. Drugoj. Jedina nije ulaštena i malo je iskrivljena, ali smo skupa prošli moja najdraža dva dana u eživotu. Ta uspomena je već pomalo izblijedila, tako da me njen novi sjaj ispunio srećom.


Na kalendaru je bio dan 738. Bjesnio je napad Srba i Mađara, tako da sam 30. dan odradio u punoj vojnoj spremi. Q3 pekara (ili je tada bila još Q2? hmmm.. u svakom slučaju pozdrav bivšoj šefici), zgodno smještena u eSlavoniji tik do grain farme je bila sumorna dok su povremene eksplozije nadglasavale buku mašinerije. Nije mi bilo do ničega, a kamoli do HW medalje i golda. Ionako sam više bio navikao da komšije napadnu dan-dva nakon što dobijem neke golde, te ih odmah potrošim i doniram. Kao da su se na mene namjerili. Ta HW medalja je bila nemarno bačena u vojnički ranac i zaboravljena . Potpuno neplanirano je zajedno sa mnom prošla kroz obe borbe, napeto čuvanje straže i slavlje nakon pobjede. Izvadio sam je iz ranca tek dan iza i trenutno zavolio. Nisam je čistio; onakvu prljavu i malo iskrivljenu sam je stavio na policu. I dan – danas mi je nadraža stvar koju posjedujem. Gotovo suborac.


Taj neočekivani izlet u uspomene me je natjerao da sjednem i sagledam što se dogodilo u mom eživotu od tada. Sve u svemu, ne mogu reži da mi je bilo dosadno. Čitam po novinama ove pozive na rat u kojima ljudi doslovno prijete samoubojstvom zbog dosade i nekako ne mogu, a da ne pomislim „pa dosta je pročitati te članke i komentare da se zabavim“. Ali ne želim o tome sada ražmisljati. Kao što rekoh, nije mi bilo dosadno.


Dio vremena je brzo prošao kroz učenje novih stvari. Mjesec dana u MVPu su bili čista uživancija. Stalno se nešto radilo, učio sam nove stvari, a onda je došla i eSlovenija. Nakon više tjedana opće pomame u državi i pozivanja na napad drskih eSlovenaca krenulo se. Dva dana bitki na 5-6 fronti i naravno, pobjeda. Nakon nekog vremena očekivani ustanci, ponovno puškaranje i gubitak skoro svih slovenskih regija. Neka im. Lekciju su sigurno naučili. I nakon toga, kolotečina, ali radna. Uređivanje cijelih jednih novina i posao tajnika su me totalno zaokupili. U svemu tome sam se nakratko i u Grčku preselio. To mi je prva selidba iz Domovine. Radio sam jedno vrijeme kod dvojice prijatelja u tvornici oružja. Začudilo me kako sam brzo naučio kako se rade pištolji. Cijeli život sam samo kruh mijesio, a već prvi dan sam sastavljao pištolje s lakoćom. Govorili su mi ljudi da ako znaš radit kruh da znaš i oružje i darove raditi, jer su to u biti isti, manualni, poslovi. Nisam vjerovao. Misim, kakve veze imaju kruh i pištolji, ali bili su u pravu. Zadnji kongresni izbori su me natjerali da se vratim u Domovinu. Rekoh: „ajde, treća sreća. Možda me sad izaberu“. Nula dobivenih glasova je pokazatelj da sam se malčice preračunao. Ipak, sve u svemu ja sam zadovoljan. 🙂


Nisam zadovoljan nekim drugim stvarima. Recimo gospođica Lana. Svaki dan je gledam u vojarni na ulazu kako žica ljude za gold i nudi neke napredne treninge. Ja sam samo obični radnik i nemam golda za bacanje, ali jedan dan sam rekao sam sebi „Ajde, plati joj da ne davi pa da vidimo i to čudo“. Platio sam za najjači trening i požalio. Žena nije normalna! Upregla me ko konja da radim neke sadističke vježbe. Sklekovi na šakama, neki poligoni teški, pa trčanje kroz minsko polje za kraj! Jedva sam živ ostao. OK, osjetio sam učinak na snazi, ali neće mene ta Hitlerka više vidit. Nek žica ljude na ulazu ja je više ne šljivim ni 2%. I onda nema sramote, nego još kad joj kazem da hoću samo obični trening složi neku kiselu facu. Pa ponekad i davi s nekim formularom da ispunim, da dokažem da sam to stvarno ja. Pa ko bi bio kozo, da bi li kozo jedna?! Naravno, da bi sadizam bio na makismumu uvijek dođe daviti s time kad sam već spreman započet trening i izbaci me iz takta. Mislim da su namjerno ženu uposlili tamo (još nisam siguran tko je odgovoran za to...priča se da samo stvorila iz ničega jednog dana, ali to su gluposti ako mene pitate), jer da je muško odavno bi šake poletjele.


Što se tiče mog mentalnog zdravlja, na žalost stanje je nepromijenjeno. I dalje me muče oni ludi snovi o kojima sam pisao prije nekog vremena, ali sada mi je lakše jer znam da nisam sam. Javilo se još dosta ljudi s istim problemom, tako da smo oformili i grupu za potporu. Nalazimo se jedan put u 10 dana i prepričavamo snove koji su nam ostali u sjećanju. Svašta se čuje. Možda nekada napišem sve u jednom članku. Da ne dužim previše sada izdvojit ću samo jednu stvar koju sanja dosta članova grupe.


Među nama ima više ljudi koji su mentori i često pričamo o bebama. Nekako se kroz raspravu postavio vječno pitanje: „Odakle stižu bebe?“. Razni odgovori su nam padali napamet. Ni jedan nas nije zadovoljio. Ili je bio glup i nerealan ili je samo potezao još pitanja na koja nismo mogli dati odogovore. Ta rasprava mi ne bi sigurno ostala u sjećanju da se netko nije sjetio da je jednom sanjao o stvaranju beba u onoj čudnoj dimenziji iz snova. I kako se često dogodi, slušajući tu priču sjetio sam se da sam i ja jednom sanjao o tome. Ne mogu vam točno opisati o čemu se radi, niti mogu to nazvati nekim imenom koji bi bio razumljiv u ovom našem eSvijetu. Znam da su za stvaranje bebe potrebni žena i muškarac. Oni dvoje se upuštaju u jedan oblik tjelesne bliskosti kakav se ne može pojmit u eSvijetu. Teško je detaljnije o tome pisati, ali iza tog sna sam se čudno osjećao; na dobar način čudno. Osjetio sam želju da takvo nešto svi iskusimo u eSvijetu. Ne znam je li izvedivo, ali pozivam zainteresirane sugrađanke da se jave za zajedničko eksperimentiranje. 🙂


Više – manje sve sam napisao što mi je prošlo kroz glavu. Hvala vam na čitanju.