World Cuisine - Lifestory (Eng-Cro) (no pictures this time)

Day 2,593, 12:20 Published in Ireland Croatia by Borgovich

Hello to everyone!

It took me half hour just to think how to start this open letter to community that I left and most likely disappointed. And yea, you are right to be disappointed. So, I will just write, in short version, what happened to me. Let me begin...

First of all, I had some college issues to be done and what is worst, my grandad almost died at that point. He is more or less ok right now... A man can't be ok with diabetes, Parkinson's disease and amputated leg. So, it was hard times, and still are. I worked hard to help with money, mostly for his 24/7 care in private hospital. At least he is happy he is alive and that's what matters most.

I wanted to come back but I had a feel that I will never be welcome here, ever. And, I am not sure should I be back or not.

Reason why I am writing this short letter, since there are more things to say, is that I talked with my real life friend, who knows my love towards cuisine and after I told him about this newspapers, he encouraged me to come back. He said that I never should have gone away. We will see...

I would like to apologize to a lot of people. There are to many to name, so, I will just say... Thank you and sorry to Vatreni gušteri (Croatian Unit) and Absentee (their Commander back then), then to Cromega and everyone there, also, everyone in eCroatia and eIreland, eIreland's congress and party I was in. Like I said, I am sorry I let you down.

And, kjesa, thank you for Burek recipe 😉




Pozdrav svima!

Trebalo mi je pola sata samo da odlučim kako početi pisati ovo otvoreno pismo zajednici koju sam napustio i najvjerojatnije razočarao. I imate svako pravo biti razočarani. Pa ću ukratko napisati što mi se izdogađalo. Da počnem...

Prije svega, imao sam nekih obveza na fakultetu i ono najgore, moj djed je skoro umro u to vrijeme. Sada je više manje dobro... Čovjek sa dijabetesom, parkinsovom bolešću i amputiranom nogom. Dakle, bila su to teška vremena, i još uvijek su. Naporno sam radio da mogu novčano pomoći, najviše radi 24/7 njege u privatnoj bolnici (stacionar). Ako ništa, bar je sretan što je živ i to je ono najbitnije.

Htio sam se vratiti ali sam imao osjećaj da više nikad neću biti dobrodošao. I još nisam siguran hoću li se vratiti ili ne.

Razlog zbog kojeg pišem ovo pismo je razgovor sa jednim mojim prijateljem, koji zna moju ljubav prema hrani i koji me potiče da se vratim kad sam mu rekao za ove novine. Rekao je da nisam ni trebao otići. Vidjet ćemo...

Volio bih se ispričati puno ljudi. Previše da bih imenovao svakoga pa ću reći... Hvala i ispričavam se Vatrenim gušterima i Absentee (njihova zapovjednica u to vrijeme), Cromegi i svim njihovim članovima, također svima u eHrvatskoj i eIrskoj, eIrskom kongresu i stranci u kojoj sam bio. Kao što sam rekao, žao mi je jer sam vas iznevjerio.

I da, kjesa, hvala ti na receptu za burek! 😉