Join the new world

---

Sjedim u mrakom ispunjenoj sobi, u rukama mi knjiga. Pokušajući uvjeriti samoga sebe da u ovome mraku mogu pročitati jedan redak te knjige, padne mi na pamet jedna misao, točnije, padne mi cigla, stara, puna.
Naravno, cigla je pukla na dva dijela, ali posljedice su ostale. Pod dojmom da sam toliko dugo sjedio i sijedio u svojoj mrakom ispunjenoj sobi obuze me strah. Sljedećeg trena, osjećam hladnoću, zatim mi se diže, tlak naravno. Rukom polako krećem prema ladici svoga radnog stola. Kako rukom prolazim, tako samo hvatam prazan prostor ispred sebe. Okrećem se trazim na drugu stranu. Ni tamo ga nema. Pa gdje je, ne Jura, nego moj radni stol.
Dok sve više frustriran pokušavam pronaći svoj radni stol, ubrzavam korak i pretražujem cijelu sobu, od zida do zida, ne nađoh nista. Samo tama, samo mrak.
Da li sam zbilja toliko dugo sjedio i skupljao prašinu na sebe i stvari za koje sam mislio da me okružuju.
Kako sam već polagano dolazio sebi i pokušavao smisliti racionalno riješenje za ovo sto mi se dešava, prelazim jos jednom po sobi, no ovoga puta osjećam da su zidovi mekani, kao da su obloženi nekakvom spužvom. Prva misao mi je bila da sam zaglavio u svome umu, da mi je um “mekan” i kašast od tolike neaktivnosti.
Počeo sam trčati po sobi, valjda sam mislio da ću, ukoliko su moje sumnje istinite, potaknuti svoj um na aktivnost, te da ću pobjeći od tame i mraka, da ću se probuditi i osvijestiti. No zalud moja muka i moj trud, osjećao sam se kao da sam pretrčao maraton, a promijenilo se ništa nije. Sjedoh, nadam se u sredinu sobe, jer od umora teško mi je bilo procijeniti gdje se točno nalazim.
Dok sam sjedio i umirivao svoje ubrzano disanje, jos uvijek pokusavajući otkriti gdje sam točno zatvoren, začujem glas. Ne glas svojih misli, nego druge osobe. Kako je to moguće, ta ja sam sam, sam u ovome, na ovome. Ponovno pokušavajući shvatiti gdje se točno nalazim, totalno sam ignorirao i zaboravio onaj glas koji mi se obratio. Kako nešto takove važnosti mogu samo tako ignorirati, bijesno kažem samom sebi, ta nikog oko mene nije bilo. Na poslijetku, došla je na red ta rečenica, ta misao, koju mi je glas uputio:

“Ukoliko se sprijateljiš sa sobom, nikada nećes biti usamljen.”

Ovo me totalno zbunilo i raspametilo.
Ponovno sam počeo trčati po sobi, ovoga se puta nisam zaustavljao, iako sam bio toliko umoran da su mi se mišići grčili, a dobio sam i napadaj kašlja za koji sam mislio da ću sa svakim novim izdahom iskašljati svoja pluća. Tjerajući se da nastavim i da probijem sigurnosnu granicu svoga uma, koji me ovdje zarobio, padam u nesvijest.
Polako dolazeći sebi, žurno pretražujem sobu, ali ništa se promijenilo nije. Sve je kao i prije. Sjedam na pod, odustao od svakog daljnjeg pokušaja da se oslobodim ovoga, ove sobe, smiren kao i na početku ove priče, uzimam knjigu u ruke i vraćam se prvotnom zadatku, natjerati sebe da pročitam redak knjige.
Sljedeći tren je bio presudan, pali se svjetlo, osjetio sam kako su mi se zjenice skupile, bol je bila neopisiva, slika mi je bila mutna. I dok su se oči jos prilagođavale na svijetlost, vidio sam kako je soba izgledala, vidio sam sebe. Soba je bila potpuno bijela, ja sam bio u bijelome, nekakva košulja, rukavi su mi bili predugački, pa su bili svezani straga. Kako mi se vid vraćao, tako sam bio svjesniji onoga što me okružuje.
Tako je ljudi, pa ja sam u mentalnoj ustanovi. Iako nisam prihvaćao tu činjenicu i nisam znao razloga tome. Tješila me činjenica da nisam sam te da nisam okružen mrakom i tamom.

---

Dobro zbrinut i zaključan,