PRISETIMO SE ( STARE SRPSKE BAJKE )

Day 2,196, 12:46 • Published in Serbia Serbia • by CHRISTIANE.F
ČUDOTVORNI PRSTEN !






Bila jedna udovica sa jednijem malim sinčićem. Nije imala nigdje ništa osim jedne male kućice i jedne bašte. Sirota udovica nije mogla ništa raditi, jer je bila sakata, nego je od milostinje živjela i dijete hranila.

Pošto se mališa dokopa snage, reci će jedan dan materi: "Vala, mati, sramota je da mi prosimo kada sam ja, hvala bogu, poodrastao. Nego daj da mi prodamo ono malo basšćice pa da kupimo konja, mogao bih ja već drva goniti, pa se oboje hraniti, a da drugome ne dodijavamo." - "E moj sinko", reci će mu mati, "sada da ja prodam bašticu pa da kupim konja, ti, boj se, nećeš htjeti dobro konja čuvati, pa će ga vuk izjesti, te tako nećemo imati ni bašte ni konja". Jest, ali bogme, mališa neće da se okani, no saleti otud, saleti odavud, dok jedva mati ukabuli i proda baštu da kupi konja.

Pošto se Mališa dokopa konja, poče drva goniti i prodavati, te je nekako životario s materom. Iako nijesu imali da im se presiplje, nijesu bili ni gladni, ni bez vatre. Jedno jutro naredi mati sinu da doćera kući suhovine, jer da će taj dan pariti i prati haljine. "Dobro", reče mali, pa po običaju poljubi mater u ruku i ode u drva. Kada je u šumu došao, pripe na jednoj poljani konja da paše, a on ode sabirati po šumi suhovinu, Ne potraja dugo, a on začuje neku jaku jeku i pisku, pa potrči da vidi šta je i kako je. Kada dođe nad jednu dolinu, ima šta i vidjeti. Aždaha proždrla jelena, pa joj zapeli rogovi u celjustima, pa ne može ni natrag ni naprijed, no se mući i jeci Cim njega ugleda reci ce mu: "Cujes, momce! kumim te bogom i po bogu da si mi brat, kad te je bog namjerio sa tom sjekirom, otsijeci ovome jelenu rogove i kutarisi me belaja". A jelen ce mu: "Nemoj ako znas za boga, nego ubij azdahu, ne bi li ziv ostao?" Malisa se stade misliti, misli, misli: e da sada pocne tuci zmiju, moze biti da ce ona izbljuvati jelena, pa i njega prozdrijeti, a naposlijetku ona ga je prva bogom zaklela i pobratimila, te smisli da joj pomoze. Brze bolje poleti tamo, te sjekirom jelena po rogovima klep, klep, dok rogovi otpadose, te ga azdaha serbez prozdrije.


Posto azdaha prozdrije jelena, reci ce mu: "E pobratime, ti mene kuturisa smrti, a sad je red na mene da ti se oduzim. Moj je otac zmijski car, pa hajdemo njemu, on ce te dobro darivati. nego se nemoj prevariti, sta ti god uzdaje nemoj mu uzeti, nego mu isti prsten.". Malisa ce te za njomm a ona ti ga uvede kroz pecinu, dodjose na jedno veliko polje, a nasred polja veliki sto, a na njemu se zmijski car kurisao, a cijelo polje pritisle svakojake zmijurine. Bogme kada zmije ugledase carsku kcer, nacinise joj posirok put, te se malisa oslobodi, a bijase se prepao kad je ugledao onoliku gamad. kada azdaha dodje do oca, sve mu isprica sta je bilo i kako je bilo, kako je ovo momce kutarisalo i kako je ga pobratila, i kako je ga dovela njemu da ga za to daruje. Kada to cu car, reci ce odmah mladjima da se momku natovari dvadeset tovara blaga i dade, ali nuto cuda, momak nece na to ni da pogleda, no ce caru: "Hvala ti, care, na blagu. Ako ces mi dati sto, daj mi taj tvoj prsten s ruke, a ako mi prsten neces dati, ja ti necu nista drugo".



Car mu je davao sta hoce drugo, samo ne prsten, ali on zapeo na jednu: prsten te prsten. Car mu naposletku odgovori da mu prsten ne moze dati, a on se okrenu i podje i rece caru i carskoj kceri zbogom. Kada mali podje, a zmija, carska kci podje za njim. "Kuda ces ti?" upita je otac. "Kako kuda? Idem sa pobratimom glavom po svijetu, kada ga ti ne htjede darivati onako kako je zasluzio". Caru bi zao kceri, kan' ti sad mu je jedna, pa povrati mladica i dade mu trazeni prsten. Tada ga zmija posestrima isprati do onoga mjesta gdje su se prvi put sastali, pa ce mu: "Kad god ti sto utreba, prinesi prsten k vatri, pa ces svega imati."

Malisa je u mislima za konja, a ne misli na prsten, a kada dodje dje mu je konj pripet bio, kad ni konja ni od konja glasa, samo samar i cetiri ploce, a cijela konja vukovi pojeli. K'o jadan k'o zalostan, ne imajuci kud kamo, uprti samar na ledja, a cetiri ploce metnu za pas, pa jedva, ni ziv ni mrtavm u mrtvi aksam dodje kuci. Bre, sve je dobro do sada, ali da vidis sada jada, kada ga mati opazi bez konja, pa jos kada saznade da ga je vuk pojeo, stade ga grditi i ruziti na pasja preskakala, pa se i na tom razminu, no dokopa stapinu, pa odovud pa otud, k'o vola u kupusu. Bre ne dade mu nista ni vecerati, niti u sobi spavati. On jadan, zalostan, ubijen i prebijen, gladan i pregladan, savi se pa malko ovako umoran zaspa, ama kada po njemu pocese crijeva krcati i gudjeti, probudi se.



Tad se tek sjeti prstena, pa ga prinese k vatri, a dva Arapa pa preda nj: "Sta zapovijedas, gospodaru"? - "Zapovijedam da mi podosta donesete, i to odmah, svake wahire, i punu avliju drva, sve suhovine, neka mi ima mati sucijem pariti haljine". - "Sve ce biti, gospodaru". Poklonise se i odose. Ne bi, sto no se rece, dlanom o dlan udario, a to se sve ispuni kao sto je on naredio, a on onako gladan primace se pa se one razne djakonije nadjavasa, a one puste suhovine stace na vatru, pa uza nju leze i zaspa k'o zaklan.

Ujutro mu mati poranila, jer se, bogme, ni njoj nije dalo spavati - nije sala, ode konj, ode zivljenje! - pa izidje pred kucu, kad ima sta vidjeti: puna avlija drva. Povrati se sad da budi sina, kad pogleda oko njega cudo i zahiru, probudi ga pa mu rece: "A sta je ovo, sinko?" - "Eto vidis, mati, to sam ti stekao za konja". - "A sto ti ne kaza svojoj materi sinoc, nego te onako izbih". - "Evo ti kazem sad, nego kazi ti meni jesmo li se sad pomirili". - "Jesmo, sine, jesmo", pa ga stane grliti i ljubiti.

Tu ti je on neko vrijeme s materom u izobilju zivio, pa se jednom prisjeti i rece: "Sto bih ja zivio u ovako tijesnoj kucici?", pa prinese prsten k vatri, a dva Arapa pa preda nj: "Zapovijedaj, gospodaru!" - "Zapovijedam da mi na toj i toj meraji nacinite saraj kao sto je u cara, a u saraj namjestaj kao sto je u cara, pa kada sve bude gotovo, da mene i mater tamo preselite". tu se oni poklone i odu, a on sa materom zanoci u svojoj maloj kucici, a kad se probudi ima sta vidjeti; kao sto je god naredio, sve onako ucinjeno, pa jos i njega i mater mu prenijeli, a on niti je sto cuo ni vidio. sada ti se istom on kurisa u sarajima, pa naredi materi da nikoga ispred saraja ne propusti, nego ko je gladan, da ga nahrani, ko je zdan, da ga napoji, ko je bos, da ga obuje, ko je go, da ga zaodjene. "Kad je" veli "nama ovako, neka i sirotinja zivi."

Jedne veceri ovako sjedeci, reci ce sam sebi: "A kad je meni ovako bog dao, zasto se ja ne bih ozenio, da nijesam sam?" pa se misli, misli, dok nesto smisli, pa prsten te k svijeci, a Arap kao i vazda: "Zapovijedaj, gospodaru". - "Zapovijedam da mi donesete sultaniju, carsku najljepsu kcerk". Oni se poklonise i nestade ih, i za tili cas evo ih gdje donesose sultaniju. Tu je on lijepo doceka i stade milovati, a bogme i ona kada se vidje u onako istom dobru kao i kod oca, pomisli da je on ja car ja carevic, pa stade i ona njega milovati, te ti se tu lijepo po zakonu vjencase i lijepo zivjese. Kad car opazi da mu nema kceri, stade je traziti i raspitivati, ali je nigdje ne moze pronaci, kao da je u vodu ili u zemlju propala. Tada car poce obecavati veliko blago ko mu za kcer prozna, a to cu jedna stara badza - vjestica - pa od grada do grada, od vrata do vrata, dok je nadje i pozna, pa se odmah vrati caru i pogodi se s njime za veliko blago da mu kcer zivu dovede. Posto to sve lijepo ugovori, uzmi baka nekakvu kozu i sipku, pa os-bos opet od vrata do vrata, dok opet dodje pred onaj dvor. Kada je bila blizu dvoru, opazi je onaj bivsi siromasak, pa ce zeni: "Eno nekakve sirote zene, gole i bose, no reci materi neka je svrati, pa neka je obuce, obuje i nahrani". - "Prodji se, boga ti, starijeh babetina!" stade ga zena razbijati, a on joj veli: "Necu ja da niko prodje mimo moju kucu gladan ni go. Kad je meni bog dao, sto ja ne bih sirotinji?"



Zena poslusa muza, ode dolje pa svrati staru, a svekrvi rece da joj donese zahire i haljine. Kada svekrva ode da traze haljine, vjestica ce: "Boga ti, sultanija, voli li te kako muz?" Sultanija se zacudi pa ce joj: "Boga mi, miluje, ama mi je zacudo oklen ti znas da sam ja sultanija?" - "Kako ja ne bih znala, kad ja svasta znam? Ta ja sam to i pripomogla da ti dodjes za nj. Nego culi me, hajde ti donesi oni njegov prsten da ja u njemu nesto proucim, pa cete deset puta vise voleti nego do sada". Davno se reklo: u zene duga kosa a kratka pamet, te ti i ona povjerova babi, pa izlece brze bolje k njemu u odaju. Po njegovoj nesreci on bijase zaspao, te mu ona ponajlak snimi prsten s prsta, a svoj mu namace na prst, pa sa njegovim prsteno, k babi. kada se baba dokopa prstena, reci ce joj: "Hodi sjedi, duso, za me na ovu kozu!" Ona sjede, a baka sipkom puc po kozi, i obje odletise. Nije sala, brate, vjestica i njezina sila, nalet je bilo od nas i nase kuce! Ona ti tako leti, dok doletise do cara, te mu baka preteslimi kcer i uze baksis. Kad se siromasak probudi, zovnu zenu. Jest, ali nje nema. Zovnu mater, pa pita za zenu, ali mu ona odgovori: "Bogme ja ne znam, ja odoh da potrzim onoj babi sto od odijela, a kada se vratih, ne nadjoh ni jedne, te pomislih da nije tu s tobom u odaji." - "E vala, gdje je da je, ja cu je dobaviti", pa brze bolje za prsten, a kad pogleda, kad nema njegova prstena no mu zenin na prstu. Sada najedanput kao da ga grom iz vedrog neba udari. Ko je zalosniji od njega? Vidje da je prevaren ali je zatvrdo drzao da ga zena nije prevarila, pa se brze bolje preobuce u siromaske haljine i ode glavom po svijetu. Kuda god je hodio, dodje u Stambol, ama kako ce sad da se sastane sa sultanijom? Misli, misli, pa smisli te ode pravo pred carski dvor i prisloni se uz vrata. Carski ga ascibaba opazi, pomisli da je gladan, te ga upita: "Sta ti tu cekas?" - "Nemam posla, pa bih rad da me primite u tu ascinicu makar i za hranu a mogao bi ako nista bar sudje prati." - "Dobro, dobro" rece mu ascibaba, "hajde unutra, dobices posla".

Tu ti se on sada kurisa i namjesti i za nekoliko mjeseci nauci zanat, i postade prvi ascija iza ascibaba. Posto je bio jabandzija, a ostale ascije iz mjesta, to su sve ascije isle svojim kucama na konak, a on sam ostao u ascinici. Da mu ne bi bilo neobicno samu ponoci, nabavi jednu macku i jedno pseto, koje je dobro gledao i milovao. U carskom saraju bila je jedna robinja, koja je iz ascinice u harem nosila jelo, te ti se on s njome dobro pozna i pobratimi. Jednom ce on njoj: "Vala posestrimo, ja bih te nesto molio, ako mi das vjeru da o tome neces nikome nista kazati." - "Tvrdja vjera od kamena, pobro, kazuj slobodno". Onda ce on njoj: "Vidis ovaj prsten? Ja cu ovaj prsten metnuti, evo na ovaj kraj pilava i sahana da dodje pred carevu kcer". - "Hocu, pobratime, da je i sta vise". Tu ti on metnu onaj sultanijin prsten u pilav, a posestrima dobro uoci gdje ga je metnuo, pa okrenu onaj kraj pred sultaniju, carsku kcer. Carska kci kada zahvati drugi put pilava, ugleda prsten u kasici. Cim ga vidje, odmah ga poznade, a kako ne bi poznala svoj najmiliji adidjar? Brze bolje vjesto sakri prsten da ne bi jos ko vidio, pa ga spusti u dzep. Uvecer kada ode spavati, zovnu ona robinju sto ulazi u ascinicu pa je upita: "Ti ulazis u ascinicu; znas li ima li kakav jabandzija tamo?" - "Imade" veli "jedan, ima tri cetiri mjeseca dosao pa ga ascija uzeo za sevap, a on sada naucio zanat pa je prvi do ascibase". - "A znas li gdje nociva?" - "Znam, nociva u ascinici". - "A nociva li jos ko s njime?" - "Jok, niko, samo sto ima stene i macku". - "A znas li ti sto za ovaj prsten?" Pa joj izvadi prsten i pokaza. Robinja se malko osmjehnu, pa ce: "Znam bogme. On je dobar i posten covjek pa sam se s njime pobratila, te me je on, posto sam mu zadala bozju vjeru da necu nikome kazati, zamolio da pilav okrenem tako da prsten dodje preda te". - "E kad je tako, znaj da je ono moj bivsi covjek, nego uzmi ove zenske haljine pa mu nosi u ascinicu, neka se preoboce i neka s tobom dodje k meni".



U mladjeg nema pogovora, nego boscu pod pazuho pa pobratimu u ascinicu. Kad je njemu sve kazala, niko srecniji od njega - obuce se u zenske haljine pa polagano za robinjom te zeni u odaju. Je li iko srecniji od njih dvoje kad se sastadose, ama kad prodje prva radost i milovanje, zapitace on zenu, gdje je onaj njegov prsten. "Bogme ga odnijela ona baka", pa mu onda sve isprica sta se je i kako dogodilo. - "Zlo i naopako", odgovori on, "nikad se vise necemo moci nasoj kuci povratiti!" - "Pa mozemo se mi i ovdje ovako tajno sastajati i lijepo zivjeti". Tako je i bilo. On ti je preko dana bio u ascinici, a preko noci k sultaniji u loznicu. Ne prodje mnogo vremena - e, sta ces, svasto na svoje vrijeme - a na sultaniji se njihov grijeh opazi. Kada za to car saznade, bi mu velika muka, nije sala taka bruka, u carskom dvoru i sa carskom kceri, pa je stade ispitivati, pa i na muke metati da pokaze s kijem je grijeh ucinila, ama ona jednu ter jednu: "Ne znam ja, no mi nesto dolazi na san, a ko je i kako, ne znam!"

Car je toliko sluga namucio i posjekao, ama sve uzalu😛 nece niko da ukabuli ono sto nije ucinio. Najposlije car zovne onu istu badzu, pa ce njoj sve kazati, a ona ce mu: "Imades u ascinici jednoga jabandziju. On je onaj isiti sto ti je kcer odveo bio, ja sam ga odavno poznala". Car odmah zovne ascibasu i naredi mu da dovede jabandziju sto je u ascinici. kada su toga jabandziju pred cara izveli, car bez suvala, bez dzevapa osudi jabandziju na smrt. Badza ce na to caru: "Daj, care, meni dva dzelata, pa cu ga pogubiti". Car joj dade, te ti moga sirotog jabandziju povedose dzelati s badzom u jednu veliku planinu, i dovedose ga nad jednu veliku rupu. Tu badza naredi te ga bacise u rupu, a za njim i bacise jednu veliku stijenu. Za njim bijase pristala macka i kuce, te po babinoj naredbi i njih dvoje za njim bacise u jamu. Ama kome bog pomaze, ne moze mu niko nauditi, te tako bi i njemu. Kad ga bacise u jamu, ne ovarisa na dno, no se ustavi na jednom opecku i malo skloni, dok ona stijena protutnji, u tom i kuce i mace padnu pored njega.

Jest, ama su sad muke, nema se sta jesti, a ne moze se izici, te u svome jadu stade milovati stene i macku i s njima gladnijem gladan razgovarati. tako je proslo dva dana, kad jednom u onome mraku popipa oko sebe, kad mu nema ni macke ni steneta. Sada mu jos teze bijase snositi svoju sudbinu, ali ne potraja dugo, dok se opet oni stadose oko njega umiljavati. Kada ih poce milovatiopazi im na trbusima da su siti, pa ce sam sebi: "Bogme su oni negdje nasli nesto te se najeli; cekacu dok ogladne, pa cu za njima, ne bih li i ja nasao selameta"Do nekoliko krenu kucka i macka opet da idu, a on ti se lijepo uhvati stenetu za rep, pa za njim ponajlak pobaucke. Nijesu dugo isli kad dodjose na cistinu, u nekakav vilajet. Tu ti nigdje nista nema, no sami misi. Macka i stene, kan' ti gladni, odmah skocise po pocese daviti, a misi svi pobjegose k caru. Kada car opazi njega, zavikase: "Aman, gospodaru, ustavi tu vojsku, a isti sto god hoces". On viknu na macku i stene te dodjose k njemu, pa ce caru: "Necu ti nista drugo, nego od te i te bake i taki i taki prsten!"

Car odmah viknu dva stara misa, te ih posla, i ne potraja dugo a oni donesose preko pedeset prstenova razne velicine, a to sve sto su od iste badze pokupili. On razgleda sve prstenje, ali njegova prstena tu ne bijase. "Nema ovdje moga prstena, nego odmah ja prsten ovamo, ili cu poslati sada ovoga jednog slugu po veliku vojsku." - "Nema u babe vise ni jednog prstena, osim jedan sto ga vazda drzi pod jezikom, pa ga mi ne mozemo nikako ukrasti." - "Brze prsten kako znate, ili cu sad poslati po vojsku!" Na to ce jedan mali sakati mis, koji je se bojao ako se vojska pusti da je on prvi na redu: "Ne pustaj, ako boga znas, ja cu ici, pa sto god bog dade! Nego, care, daj mi dva pouzdana i jaka druga, koji ce me nositi, jera ja sakat ne bih mogao otici!"



Car mu odmah dade, i oni uprtise, te badzi u sobu. Tu se mali pomokri u semtlje za vratima, pa u to smetlje zamelja rep, i rece drugovima: "Cim ja zgrabim prsten, zgrabite Vi mene pa bjezite", pa onda ponajlak privuce se k babi, koja spavase, , na prsa i bradu, pa joj onako mokar i prasljiv rep suknu u nos. Baba kihnu, a iz usta joj izlece prsten. Hromi scepa brze bolje prsten, a ona dva druga hromoga, te umakose prije nego sto se baba osvijestila - utekose srecno i veselo, i odnijese prsten da i drugove ovesele. Kada siromasak spazi prsten, obradova mu se veoma. Jest, ali sada nema vatre, a bez vatre se ne moze nista. Misli se sta ce, dok se nesto prisjeti pa stade prebirati dzepove i po njegovoj sreci nadje jednu-dvije kresavice pa ukresa i prinese prsten, a Arapi odmah: "Zapovijedaj, gospodaru". - "Zapovijedam da iznesete na oni svijet mene, macku i kucku". I sto bi dlan o dlan, svi se na vrh jame obrese. Sada opet ukresa pa naredi Arapima te odmah donesose babu, pa onda izvadise onu veliku stijenu sto je baba za njim u jamu bacila. Najprije bacise babu u jamu - jala, duso, drzi se zubima zavjetar! - pa za njom zakoturase stijenu. Leti baba, leti stijena, dok odjednom dolje u bezdan bub, osta za uvijek.

Sada on rahat uze prsten pa dodje blizu Stambola i zanoci u jednoj kahvici. Uvece posto svi pospu, primace prsten k vatri, a kad Arapi iskocise, naredi im te ga odmah prenesu k sultaniji u odaju. Kada ga ona vidje, i obeseli mu se i ozalosti. Obeseli se sto ga opet vidi ziva, a ozalosti se bojeci se da ce saznati car, pa da ce ih oboje posjeci. "Ne boj se nista vise", rece joj on, "ja sam opet prsten kutarisao", pa joj poce pricati sta je sve pretrpio, i kako je babu ubio i kako je opet do prstena dosao. Tu se oni rahat ucinise, a kad ujutro zvanu, on nece da ide, te ga sluge prepoznase i javise caru. Car odmah uze sobom dva dzelata, te dodje da ih obojepogubi. Kad on opazi car i dzelate, brze bolje prikresa pa prinese prsten k vatri. Arapi iskocise, a on naredi te njegova cetiri dzelata spram carska dva stadose.. Kad car vidje to cudo, zavika mu: "Ustavi te tvoje dzelate, a ja cu svoje, da se malo porazgovaramo." On to jedva doceka, te ustavi dzelate, a car ga upita ko jeko je i oklenje i sta je dozivio - ovako kao ja vama - pa mu najposlije rece: "Cestiti gospodaru, mene je bog dosada cuvao, a tvoja kci koliko je meni mila, toliko sam i ja njoj, nego da nam i ti das dovu pa da se uzmemo".

Car se malo promisli, pa ce mu: "Tako je sudjeno. Dajem ti je, samo pod tijem ugovorom da ostanes uza me". - "Lijepo, cestiti gospodaru, samo ces mi dati izun da odem po mater, da je obradujem i ovamo dovedem". Car mu to dopusti, te on dovede mater, pa car ucini veliki senluk i vjenca ih. Ako su zivi i danas su dobro.




Ovo je moja omiljena dečja, a tvoja je 🙂

http://www.youtube.com/watch?v=w6-C8UtaHH8

Chriss.f