Magla

Day 2,236, 16:03 • Published in Croatia Croatia • by Ashkoort

Posljednji mjesec 2013. godine u smislu eRepublika pamtit ćemo po spašavanju Indijskih kolonija, brisanju i ostavljanju Slovenije bez kongresa, šetnji po Alpama, te kontroverznom “prepuštanju” gume Kini.

Sve u svemu, može se reći vrlo dobar i uspješan mandat s hrcom na kormilu. Uspješan u smislu da se nakon dugo vremena ugrozilo jednu TWO državu, ujedinilo i zabavilo narod, te ono meni osobno najdraže podiglo aktivnost na IRC kanalima do te mjere da se čak probudilo i neke dinosaure koje je igra negdje po putu uspavala.

Ipak, nešto me muči i tjera na kritiku. Ne na kritiku samog predsjednika, članova vlade ili nekog pojedinca, nego na kritiku svih nas (uključujući i mene) koji činimo zajednicu koju zovemo eHrvatska. Imam osjećaj kako još od trenutka raspada EDEN-a svi nešto čekamo, neki magičan događaj koji će nam donijeti promjene (valjda raspad TWO-a koji ne vidim na obzoru), novi početak, novi savez ili što već...i sve više mi se čini kako smo u tom iščekivanju izgubili sebe, svoj identitet i svoje ideje, te neodlučno u magli lutamo vrteći se u krug i upravo tom neodlučnošću i nedostatkom ideja podređujemo svoju sadašnjost i budućnost nečijim tuđim postupcima.


Cijela situacija podsjeća me na vrijeme u kojem je cijeli eSvijet čekao na magični potez koji će urušiti EDEN, uz iznimku da su naši protivnici tada imali bolju situaciju i nisu imali potrebu previše se truditi da se nešto promijeni (što ne znači da nisu, jer znamo kako jesu).

Mi opcija nesumnjivo imamo, jednako tako i mogućnosti i sposobnosti, ali nam nedostaje jasna vizija onoga što želimo, a time i odlučnost u povlačenju poteza koji bi imali dugoročne efekte.
Svi mi imamo neke svoje vizije budućnosti i svi imamo neke svoje ideje poteza koje treba ili ne treba povlačiti, ali nemamo te ideje objedinjene u neku zajedničku viziju pa se stoga gubi
mogućnost povlačenja efikasnih poteza koji bi nas mogli dovesti iz točke A u točku B.

Smatram kako nam je nužno potreban nacionalni koncenzus oko nekoliko pitanja koja definiraju težnje, a time onda daju viziju budućnosti, te jasnu sliku poteza koje treba vući.
Problematiku određivanja dugoročnih ciljeva države sveo bih na 3 ključna pitanja na koja nema jednostranog i jednostavnog odgovora, nego je ključ kompromis između želja i potreba koje proizlaze iz njih, jer su pitanja međusobno isprepletena.


1. Savez
2. Core-bonusi-kolonije
3. Odnos Hrvatska-Srbija

Točke su poredane slučajnim odabirom, jer smatram kako ih se zbog gore navedenih razloga ne može rangirati po važnosti, redoslijedu ili ičemu slično.


1. Savez



Prilično je očito kako većina eHrvata u sukobima unutar TWO saveza vidi mogućnosti za promjene te ima tendencije ka obnovi savezništva sa Poljskom i Španjolskom.
Kontakti na svim razinama postoje već odavno (ili nikada nisu ni bili prekinuti), te interes i želja među određenim grupacijama unutar država postoji, a prije nekoliko mjeseci čak je i pokušano na prepad ostvariti savez. Iako neozbiljan i nerealnan, bez sumnje je je to bio potez koji je donio određene promjene i napredak, ali za nešto ozbiljno i realno potrebna je vizija i više različitih poteza kroz dulji vremenski period.

Ovo bih istaknuo kao primjer onog nedostatka zajedničke vizije i odlučnosti gdje se očekuje da nešto padne s neba umjesto da se definira želje i potrebe pa ih onda razrađenom strategijom pokuša ostvarit.

Odlučiti se na pokušaj stvaranja saveza sa Spolandom (ili bilokojom drugom državom) sasvim je legitimna odluka (u biti mislim da tu ni ne može biti krivih odluka), ali mora imati cilj i smisao.
Imam osjećaj kako su mnogi u današnje vrijeme spremni na neke poteze bez prevelikog razmišljanja kako se to odnosi na neke druge segmente naše zajednice.

Za primjer ću uzeti odnos Francuska-Spoland. Velika većina vrlo bi rado “skočila u krevet” sa Spolandom, a uvjeren sam kako dobar dio njih nije ni pomislio kako bi to utjecalo na odnos sa jednim dobrim saveznikom i na opcije koje uopće postoje u toj situaciji (jedan novi saveznik ne
znači nužno gubitak nekog starog). To me podsjeća na ono “skoči, pa reci hop”.


“Ili ćemo naći put ili ćemo ga stvoriti.” - Hanibal


2. Core-bonusi-kolonije



Postoje određene mogućnosti, a iz njih proizlate i ograničenja kojiaodređuju strategije, želje i potrebe, te je stoga potrebno pronaći kompromis i balans kako bi se ostvarilo najbolje za sve.

Jasno da bi svi mi htjeli 10/10 jednako kao što bi svi htjeli i slobodne core regije i puno puno više, ambicije su uvijek pristutne i neograničene. Ali kao što sam već spomenuo za sve postoje realne granice pa je onda potrebno balansirati različite segmente mogućnosti kako bi se ostvario maksikum.

Ovdje bih iznijeo i jednu osobnu “zbunjenost” i neodlučnost, tj. nedostatak ideje.
Postoje opcije za širenje bonusa (realne ili ne, u smislu mogućnosti ostvarivanja i još bitnije zadržavanja, sasvim nebitno), a isto tako postoje i opcije u originalnim regijama. I onda onako, čisto maštam, razmišljam koje su opcije bolje, kako ih se može kombinirati i kuda koja vodi.

Tako sam u jednoj maštariji došao do pitanja postoji li logika iza ostvarivanja većih bonusa i privlačenja većeg broja ljudi (što stranih što Hrvata koji su negdje u inozemstvu iz različitih razloga) u Hrvatsku bez da pritom nije osigurana dugoročna sloboda i stabilnost core regija. Pitam se ima li smisla imati jake bonuse ako se s njima ne može ostvarivati neki profit, jer najveći dio toga ne odlazi u državnu blagajnu Hrvatske nego protivnika, te kako bi se uopće nešto takvo moglo iskombinirati i ostvariti.

“Život je vječni kompromis između idealnog i ostvarivog.” - Bertrand Russell


Opcija je beskonačno mnogo, realnih i nerealnih, pa bi bilo glupo iznositi nešto konkretno i detaljno. To je stvar kombiniranja želja, potreba, mogućnosti i ideja koje proizlaze iz zajednice pa se onda dogovorom formuliraju u neku zajedničku viziju.
Ovo me dovodi do točke broj 3.


3. Odnos Hrvatska-Srbija



Htjeli ne htjeli (i mi i oni) nepobitna je činjenica kako smo u svemu vezani pupčanom vrpcom i kako se sve obično svodi na ovaj odnos.
Ne bih detaljno ulazio u analizu direktnog sukoba, (ne)potrebe i okolnosti istoga, ali i ovdje ima puno opcija i mogućnosti koje treba razmotriti i definirati.

Smatram kako između Hrvatske i Srbije već dulje vrijeme postoji neformalni i prešutni NAP time što direktnog sukoba praktički nema otkad Hrvatska ima mir u Indiji (povremena peckanja u RWovima i ponekoj akciji na Balkanu ne mogu smatrati otvorenim sukobom, iako to vjerojatno proizlazi iz toga što za više nema mogućnosti s jedne strane tj. potrebe s druge).

Čini mi se kako je onog trenutka kada je uvedena opcija AS-a ovaj direktni sukob postao nepotreban i besmislen, te mi se službeni NAP (u slučaju da je povoljan i realan) sve više čini kao dobitna kombinacija.



Narav ovog odnosa bitno definira odluke u ona prethodna 2 pitanja, te ograničava ili zatvara neke druge opcije.
Ovdje ću za primjer ponovno spomenuti onu dvojbu iz prethodnog pitanja i dodati još nešto, odnos Poljska-Srbija tj. TWO.
Smatram kako Poljska i Srbija trpe određene međusobne uvrede i provokacije iz razloga što ne žele direktan sukob, a Srbija iako je jača nema prostora iskoristiti tu snagu, jer, za razliku od Poljske koja na granici nema pravog neprijatelja, na vratu ima Hrvatsku kao prijetnju koju se ne može samo tako kontrolirati ili ignorirati. Sve sam više uvjeren kako TWO opstaje zbog naravi ovog odnosa koji proizlazi iz odnosa Srbije sa Hrvatskom.

“Tajna slobode leži u hrabrosti.” - Periklo


Kako saznati dominantno mišljenje većine i odrediti zajednički kompromis u igri?



Sjećam se kako se u mandatu jednog predsjednika u novije vrijeme dogodilo nešto takvo što je prilično dobro funkcioniralo. Ne mogu se sjetiti čiji je mandat to bio i koje je pitanje bilo, pa ako se netko sjeća molim da me podsjeti, ali trenutno sasvim nebitno.
Smatram kako su ankete nemoguće u igri, jer su podložne različitim manipulacijama i iskrivljavanjima, te ne mogu donijeti pravu sliku situacije, ali postoji način koji je proveden u gore spomenutom slučaju. Okupljanje svih relevatnih skupina u državi na jedan kanal i provođenje rasprave do postignuća dogovora oko određenih pitanja kojima bi onda bila jasno definirana vizija budućnosti prema kojoj bi se lako i odlučno kreiralo buduće poteze.


Koristim ovu priliku da pozovem one koji su u mogućnosti pokrenuti tako nešto da to i učine, a tu mislim u prvom redu na buduće predsjednike (tkogod oni bili), aktualne i buduće predsjednike stranaka, istaknute političare, te one koji imaju ambicije i mogućnosti baviti se politikom u naredno vrijeme.




Svima vam želim puno zdravlja i sreće, te općenito sve najbolje u novoj 2014. godini prije svega u RL-u, a onda i u ovom virtualnom svijetu.


Radens