Join the new world

jedan od odgovora na ovo pitanje!
Zamjerka Ivana Karamazova u poznatom romanu Dostojevskog, predstavlja brojnim ljudima najveću prepreku u vjeri u Boga ljubavi. Kako još vjerovati u Boga u svijetu u kojem muče djecu? Ako je Bog dobar, zašto dopušta da nevini trpe?

Kao svjedok vjekovnog duhovnog traganja ljudi, i Biblija se s tim pitanjem hvata u koštac. Psalmi izriču tjeskobnu zbunjenost vjernih suočenih sa srećom zlih i nevoljom pravednih. «Jesam li samo ja uzalud čuvao srce čisto i u nedužnosti prao ruke, kad sam primao udarce svaki dan i kaznu jutro za jutrom?... Ja vapijem tebi, Gospodine, prije jutra molitvom te pretječem. Zašto, Gospodine, odbacuješ dušu moju? Zašto skrivaš lice od mene?» (Psalam 73,13-14; 88,13-14). Sve očitije postaje da drevno objašnjenje što veže patnju s grijehom ne vrijedi uvijek; nebrojeni su primjeri patnje što nije jednostavno zaslužena posljedica bezbožnog života.

U središtu hebrejskih Knjiga stoji lik Joba, kao živi simbol te zagonetke. Pravedan i pobožan, preplavljen nevoljama, Job odbija napustiti i isticanje svoje pravednosti i svoj odnos s Bogom. Čvrsto se pod svaku cijenu držeći za ta oba stupa, Job vidi kako njegove prepirke s Gospodinom vode k zapanjujuće novom gledištu. To nije intelektualno objašnjenje, još manje opravdanje nužnosti patnje – zastranjenje do kojeg Bog zapravo nikada ne bi doveo – već prije otkrivanje konteksta u kojem sve mijenja boju. Job shvaća da prividno rješenje koje Boga optužuje za nevolju ne vodi nikuda, i da je zapravo najveća moguća greška. Kad to postane jasno, otvara se put istinitijem viđenju stvari.

To je viđenje, zapravo, postojalo od početka biblijskog otkrivenja. Prvi pravednik kojeg susrećemo na stranicama Biblije je Abel, nepravedno ubijen od svoga brata Kaina. Autor Knjige Postanka piše zapanjujućim riječima o tom djelu: «Što si učinio? Slušaj! Krv tvoga brata iz zemlje k meni viče!» (Postanak 4,10). Krv je u Bibliji život (vidi Levitski zakonik 17,11. 14) i paradoksno, život zgažen ljudskom zloćom pronalazi glas. Umjesto da bude ušutkana nasiljem, želja za životom u srcu žrtve oslobađa se svojom ranjenom pravednošću. Taj vapaj dopire od Božjih ušiju i tjera ga da nešto učini.

Isti proces ponavlja se u priči o spasenju u Knjizi Izlaska. Boga na zemlju ne dovodi herojstvo ili predanje ljudi, već vapaj koji se uzdiže od potlačenih. Stenjanje robova pokreće veliki pokret oslobođenja u prisutnosti Božjoj (vidi Izlazak 2,23-25).

Daljnji korak poduzimaju izraelski proroci. Oni osobno doživljavaju odbacivanje Boga, prvog Nevinog, od ljudi koji žele potpunu vlast nad svojom sudbinom. Tako, na primjer, vidimo Hošeu, nagnanog da strpljivo podnosi prijevaru svojih bližnjih, živu sliku Božje vjernosti njegovu nevjernu narodu. Ili Jeremiju, izopćenog i progonjenog od njegovih drugova, «čovjeka svađe i prepirke sa svom zemljom», osuđenog na samoću s «neiscjeljivom ranom» (Jeremija 15,10. 17-1😎. Treba vremena kako bi se shvatilo da nam ti ljudi po svojoj vlastitoj patnji i neshvaćenosti daju nazrijeti Božje srce.

Ako život proroka otkriva da patnja nedužnih ne samo da tjera Boga na djelo kako bi ponovo uspostavio pravdu, već je uz to i povlašteno mjesto na kojem ljudi mogu pristupiti božanskom otajstvu, tada nam tajanstveni lik kojeg susrećemo u poglavljima 40-55 knjigama proroka Izaije to jasno izriče. Lik je opisao kao najniži od poniženih, biće koje na sebe kao magnet privlači svu zloću drugih ljudi i pretvara ju u patnju (vidi Izaija 53). No taj čovjek, prezren od sviju i naizgled odbačen od Boga, u stvari je sluga Božji, drugim riječima onaj koji na zemlji ostvaruje Božji plan spasenja. Ako se «Gospodinu svidje da ga pritisne bolima» (Izaija 53,10), to je zato da bi ga uzdigao pred svima, kako bi svi u njemu vidjeli Boga na djelu, mireći sa sobom one koji su ga odbacili uzevši na sebe posljedice njihove nevjere.