Priča iz zaboravljenog grada

Day 2,018, 04:11 • Published in Bosnia and Herzegovina USA • by belmin97



Izgubio sam pojam o vremenu ovih dana i tek sam sada vidio kada sam napisao zadnji članak, tako da se izvinjavam svima onima koji prate šta pišem.

Ovaj put ponovo ću sa jednom pričom, pa da počnemo.

Sunce, nakon dugo vremena probilo je kroz prozore u moju sobu. Sjene koje skaču po staklenim površinama propudile su me. Osjetio sam tu toplotu na prsima i kao da me izmamljivalo napolje da izađem i prošetam. Razbudio sam se ali ne tako brzo, sve dok me hladna voda sa umivaonika nije upozorila da je vrijeme da se prenem.

Obukao sam se i izišao vani. Trotoar je bio sapran kišom kao i ulica, sedam je sati i prvi ljudi se bude u ovome gradu. Miris hljeba u pekari u blizini mami čula i tačno navede čovjeka da izgladni. Sunce je umilo čitavu dolinu i sada se poigrava na talasima rijeke Bosne koja siječe grad na dva dijela. Sunce se spustilo kao da stoji na vrhu onog pješačkog mosta na Kamberovića polju.



Sjeo sam tu na klupu pored Bosne i ono kao da tu nisam bio nekoliko godina udisem zrak i slušam tišinu koja će ubrzo biti prekinuta dolascima zelenih, plavih i žutih autobusa Zenicatransa. U daljini plamen želejzare koji se otima zraku i još uvijek svjedoči o vremenu koje je obilejžilio jednu eru. Eru kada je život u ovome gradu bio Jugoslovenski san svakog radnika.



Ta Željezara koja je hranila Jugoslaviju, sa svojim batoljonima radnika, koji bi kada se oglasi sirena za kraj radnog vremena kao more preplavili grad. Bila su to neka druga vremena, vremena o kojima sada samo svjedoče građaevine koj su tu ostale.



Dosta toga se promijenilo, od ulica, do imena zgrada koja su davana kao nekom obavezom. Robna kuća na glavnom trgu, koja je nekada bila u bijelom i crnom staklu sada je zelena i siva i nosi novo ime VF. Nekada se zvala Beograd, sjećam se ko kroz san kada me otac dovodio na radno mjesto na prvom spratu te zgrade. Sjećam se da sam se često gubio tu u stepenicama koje me i sada zbune.




Sječam se ljudi koji su "šnjirali" kroz robnu kuću non stop. A danas kao uđe par ljudi začudimo se, sve je drugačije, ono "ispregrađivano". Još jedan svjedok vremena koji je ostao u pamčenju njegovih radnika i ono malo ljudi koji su preživjeli sve ono što se desilo.


Zgrada Lamela, u centru grada, jedna od najvećih stambenih zgrada u Zenici, pored nje popularna zgrada je i zgrada RMK Prometa koja se nalazi u blizini. Kada se sagradila bila je to najveća stambena zgrada na Balkanu pa i Jugoslaviji.



U projektnoj dokuzmentaciji koju sam tek nedavno vidio nosi ime Lamaela 2, pitao sam stručnje ljude pa su mi rekli da je trebala biti sagrađena još jedna u blizini ali se od te zamisli odustalo.



Na Lameli mala poločica na kojoj piše njen broj i ulica Bratstva i Jedinstva.

Preko puta još jedna zgrada koja se ogleda u rijeci Bosni, zadržala je svoje ime uz dobijanje i prezimena. Prije rata zvala se Metalurg, zgrada Metalurga tako smo je zvali. Danas nosi ime Hotel Dubrovnik, Metalurg city center.




Dubrovnik je dobila po imenu restorana preko puta ulice, koji je tu još od prije rata. Naime vlasnik restorana je kupio i zgradu i obnovio je onako kakva je nekada bila.

Malo više uz školsku ulicu, zgrada koja je bila simbol nekadašnjeg režima. Zvala se SDK i sada se tako zove i bila je sjedište Komunističke partije i uprave grada. Crvena fasada je i sada na njoj, s time da je sada sjedište SDP-a. Krećem se još više ulicom i sa lijeve strane jedna zgrada za koji mnogi ne znaju njenu historiju. Riječ je o zgradi Hotela Balkan, u to vrijeme ovaj hotel je bio priča za sebe i daleko poznat u srednjoj Bosni pa čak i šire po svom komforu.

To je priča iz mog grada Zenice, Lijp pozdrav.

Nekoliko razglednica: