Odavno smo digli ruke...

Day 1,987, 11:38 Published in Thailand Serbia by steVVEGI

-Ženo, konačno se vratih kući sa posla, ima li šta za pojesti?

-Pa rekla sam ti da nema, ako ne doneseš nešto sa pijace, jesi li primio platu?

-Ma nisam, kažu da će biti ovih dana. Doneo sam samo ove opomene za isključenje struje…

-Pa oni ti već šesti mesec govore da će biti “ovih dana”, dinar u kuću nisi doneo, a radiš po 12 sati dnevno, bez slobodnog dana.

-Ženo, znaš da tako mora od kada smo privatizovani. Gazda ne pita možeš li, jesi li umoran, bolestan. Opravdanja nema, posao ne sme da trpi.

-Ali zato buđelar sme, a? Ništa meni nije jasna ova tranzicija…

-Ćuti, znaš da tako treba da bude. To je demokratija i za to smo se borili kad smo rušili Slobu. Hehehe… kad se setim, ja baklju u ruci, a ti ružu, pa zajedno trčimo ka skupštini, a oni policajci beže od nas dvoje. Jedva čekam unuke, pa da im ispričam kako smo se upoznali…

-Ma, bolje da te nisam upoznala tako nesposobnog… Još onaj Stanojko bio zaljubljen u mene, ali jok, ja ludača, zaljubila se u tebe. Eno ga sad Stanojko postao funkcioner u nekoj stranci i odmah se zaposlio kao direktor neke firme u stečaju, kažu da će on i da je otkupi.

-Ti si se zaljubila u moju diplomu. Ja inženjer, a Stanojko ni osnovnu nije uspeo da završi.

-Tada nije završio, ali sam čula da je u međuvremenu za tri meseca završio dva fakulteta, čak je i doktorat dao…

-Pusti to ženo, daj da mi vidimo kako ćemo platiti ove račune, nagomilala se kamata…

-Nego, hoćeš li ti dobiti kamatu na to što ti toliko kasni plata?

-O svašta, kako glupo pitanje. Pa naravno da neću. Molim Boga i ovo da primim.

-Znači, kamata na kašnjenje plate nema, ali kamata na neplaćenu struju ima? Odnesi ti, blago meni, ove račune tvom gazdi, pa neka on reši tu kamatu.

-Aj, ne lupaj, odmah bi me oterao sa posla. Ćuti tu, još će da te čuje neko…

-I šta sad? Čekam da nam se dete vrati iz škole, a nemam da mu dam večeru, a nisam imala ni para da mu dam da užina dete u školi…

-Neka ga, neka trpi, kao da je nama bilo bolje. Sankcije, ovo, ono… Uključi TV, sad će dnevnik.

-Ju, mužu, šta je ovo? Ovi španski rudari imaju neke ručno napravljene puške i sa time idu u proteste.

-Pa moraju ljudi, gladuju tamo u Španiji…

-A Francuzi popališe pola pariskih automobila…

-Sarkozi ih nešto ispalio, pa su ljuti, ćuti ženo, ne razumeš ništa.

-Ju, vidi Englezi porazbijali izloge i nose televizore…

-Moraju ženo, skupe su karte za premijer ligu, a oni bez gledanja fudbala ne mogu.

-A vidi ih Grci… pa oni imaju molotovljeve koktele, pola Grčke izgore…

-I oni su gladni, zamisli, hoće da im ukinu trinaestu i četrnaestu platu, a čak ih neće više stimulisati kada dođu na vreme na posao, pa gde to ima?

-Ali, ja ne razumem… Kada naši demonstranti pale baklje, onda je to opšti haos, a kada ovi zapale pola grada, to je onda normalno…

-Zato što su naši demonstranti huligani, navijači i razbojnici, a tamo, u razvijenoj Evropi, demonstiraju studenti, seljaci, radnici i učenici… I šta tu tebi nije jasno?

-Pa jesmo li i nas dvoje onda bili huligani, kada smo rušili Slobu?

-Ne, tada smo i mi bili studenti. Si slušala B92? Vidiš šta sve rade i čime se bave ti navijači?

-Koliko se ja sećam, ta B92 je dodelila neku plaketu navijačima, onda, kada smo srušili Slobu.

-Tada su to bili drugi navijači. Bolji i pošteniji. Danas su se iskvarili.

-Pa jes, onda su palili srpsku skupštinu, pa su dobili plaketu. A kada zapale američku ambasadu onda dobiju insajdera… Valjda je to ta demokratija. Svoje ruši – tuđe čuvaj…

-Ej, ne pametuj mnogo. Sto puta si spomenula to rušenje Slobe. Od istorije se ne živi, shvati!

-Ne, nego se živi od tvoje plate koje nema šest meseci? Da nije mojih roditelja koji su nam, Bog da im dušu prosti, ostavili ovaj stan, sada bi mi živeli ispod mosta, a i oni su postali istorija…

-Ma, šta ti hoćeš time da kažeš?

-Hoću da kažem da si zatupeo mozak sa tom tvojom televizijom. Nama otimaju zemlju, a pride nam ne daju plate, terajući nas da moramo da radimo i ucenjujući nas da ćemo, ne budemo li radili, dobiti otkaz. Mi radimo samo da bismo dogurali do penzije. Više ni ne radimo da bismo jeli sutra, već kada omatorimo. Kosovo daju kao da im je dedovina, potpisuju kojekakve ugovore, sastanče, nude i ono što im se ne traži, sve zarad toga da bismo ušli u nekakvu organizaciju koja je počela da se raspada. Kako koji predsednik dođe, tako prvo kaže “izvini”, pa tek onda položi zakletvu, ovaj sada je još gori, odriče se svog naroda u Bosni, svrstavajući ga u nekakav drugi narod. Ko se nama izvinio? Za prognane sa Kosova, preterane iz Krajine, pobijene, silovane? Niko. Smeju se našim žrtvama…

-Dobro, bre, ženo, šta ti je…

-Ma, šta – šta mi je? Samo te gledam, gde je onaj čovek za kojeg sam se udala? Koji je išao na pendrek, noćio u zatvoru, sa željom da promeni nešto?

-Bila su druga vremena ženo…

-Nisu bila druga vremena, dosta mi je izvlačenja. Nego smo tada imali želju, a sada su nam želju ubili. Ako i izađeš na ulicu, pa neka si majka, domaćica, penzioner, seljak ili radnik, oni će te nazvati huliganom i razbojnikom, prosto te bude sramota da protestvuješ, jer si svestan kako će te zvati. Ako neke naše devojke ukradu par patika, svaka proevropska šuša će da vikne “KOSOVO ZA PATIKE!”, ali će zato naći opravdanje za krađu u Londonu, kada su se odnosili televizori i ostala bela tehnika, ali ne, ajde da osmrdimo svoj narod. Ceo dan se vrti taj snimak na B92 i RTS , a znaš kad ćeš BBC da vidiš da puštaju snimak Engleza koji krade TV? Ili da Amerikanci prikažu kako ljudi kradu trenerke, dok im komšije leže bez udova u Bostonu. Zašto tada nije bilo duhovite parole, na primer - “Komšijino stopalo za trešu!!!”… Jok, najlakše je pljuvati svoj narod, praviti od nas satanu, a sve što drugi rade pravdati…

-Ma, ti si, kako bi Vučić rekao, ko ovi huligani koji bi išli u rat, samo ako ne pada kiša.

-On to rekao? Ko je on da tako nešto kaže? Pa ako se neko borio, to su Srbi. Kada god je trebalo, kada je bilo gusto. A on će da omalovažava to? Pa ko je ginuo dok je taj Vučić ministar bio informisanja pod Slobinim patronatom? Srpska deca. Nije on bio na Kosovu, u rovovima ili smrdljivim skloništima. Nije on nikoga svog izgubio, nego srpski narod. Isti onaj kojeg on sada omalovažava, bez imalo srama.

-Dobro, ženo, smiri se…

-Neću da se smirim. Mora neko da ustane i da kaže NE ovoj bagri koja se smenjuje na vlasti, a svi isto rade. Neka me zovu i huliganom i razbojnikom, ako će mi to nahraniti dete. Neka mi kažu da sam tradicionalista, jer ja to i jesam. Ako bih se odrekla istorije, onda bi morala da se odreknem i ovoga stana i svega što sam od roditelja dobila, a ja to neću, ne želim. Ovaj stan je moje Kosovo, moja Metohija, neću ga se odreći tako što ću zaboraviti one koji su krvarili za ovaj stan. Ali se neću odreći ni Kosmeta bez borbe… Niti tupo gledati u televizor i verovati u sve što mi kažu. Dosta je bilo! Ja sam majka i domaćica. A ti si radnik, pošten čovek, kojeg svako, na žalost, može da zavrne kad hoće. Ali ni ti nisi huligan, niti sam ja razbojnik. Zato ću izaći na ulicu, znajući ko sam i šta sam, a oni neka me nazivaju kako žele!

Dodatak za moderatore…

Želeo sam da vam prikažem kako smo mi u eSrbiji odavno digli ruke od svega. Selimo se po eTajlandima, eZelandima, eAmerikama itd, uzimajući zdravo za gotovo sve ono šta nam se dešava u matici. Tupog pogleda, misleći da tu više ništa ne možemo da promenimo…

Najkemi sam to hteo da prikažem. xD